Možda uopće nije glupo reći da javne skulpture koje za svoju temu imaju kanonske pisce u velikoj većini slučajeva završavaju skulptorskim abominacijama. Zaista, s koje god strane prišli ovoj temi, uvijek nam se u svoj svojoj spektakularnosti otkriva ružnoća javnih skulptura što prikazuju pisce. Naravno, netko će reći 'A što je s Rodinovim Balzacom?' ili nešto slično. No na svakog Rodina dolaze mirijade grozomornih plastika, nakaza što u mramoru, što u bronci, što u drugim materijalima.
Ispada da su loši kipari nekako posebno loši kada im je tema književnost odnosno književnici, i to možemo reći s velikom sigurnošću, uvjerenošću jednakom onoj kipara antitalenta koji radi na svojoj literarnoj plastici, opsjednut duhom pjesnika kojeg želi ovjekovječiti u materiji. Naprosto je činjenica da su ešaloni mediokritetskih kipara uvijek posebno nadahnuti da svojim dlijetom uhvate i obuhvate esenciju čovjeka koji je duhom obuhvatio poeziju što je glavinjala eterom; jer pjesnik je katalizator, baš kao što je kipar onaj koji miče nepotrebne elemente, oslobađajući skulpturu, koja je, vole citirati Michelangela, zapravo oduvijek postojala. Kipar tako dela na svom piscu dok mu je atelje prepun raznih muza, koje sjede i gledaju kako nastaje kreacija demiurga. I tako dalje, i tako dalje…
Ovaj gadni solilokvij o kiparskom umijeću zapravo ima biti nekom vrstom nemušte simbolike; što se događa kada se kiparu koji nije adekvatno opremljen dopusti da uđe u prostor javnosti. Štoviše, u javni prostor. Nagrđivanje gradova ružnim skulpturama nije naravno samo naša povlastica, privilegij našeg vremena, no mi smo mogli okusiti svu njezinu slast posljednjih stotinu godina. Javna skulptura, i to je neosporna činjenica, posljednjih je godina u značajnoj krizi, posebno kada govorimo o monumentalnim narudžbama. To, dakako, vrijedi za većinu zemalja u našoj okolici, ako ne i za sve, s čime će se nažalost složiti naši negdašnji sunarodnjaci iz Makedonije.
Pa ipak, usprkos tome, javna skulptura i dalje živi, posebno kada je riječ o manjim projektima, i osobito kada su u pitanju kiparske narudžbe što imaju predstavljati književnike čija djela nikada ne umiru. Ta forma, eto, ipak nekako vječno životari i čini se da će tako biti zauvijek, dok je svijeta i vremena, dakle dok je obljetnica i mjesta gdje se mogu nakalemiti ružni spomenici. Oni će se zatim po izradi ukopati u zadano časno mjesto i svečano otvoriti uz prisutnost uglednika iz kulture, znanosti i sporta, koji će se ubrzo raspršiti svaki na svoju stranu i zaboraviti na jadni spomenik. Doduše, fotkat će ga poneki student koji se bavi spomeničkom plastikom i fotograf za bedekere, te će tu i tamo do njega dolutati pokoji turist, da vidi kako to izgleda naš pisac, zvao se on Mandeljštam, Joyce, Poe, Marulić, Kamov ili Krleža.
Autoru ovog teksta nekako su oduvijek najmrskije skulpture ptičurina, čija gadna simbolika potiče lošeg kipara da uloži cijelog sebe, jer tu je i ocean moguće simbolike koji ga krilima nosi u predio duha. A kada se krila udruže s književnicima onda ni genijalni pisci poput Poea ili Mandeljštama nemaju nikakve šanse.
A ako dođe do metamorfoze, i pisci prerastu u ptičurine (hoće reći anđele, vjerojatno), tu je kraj skulpture i početak nečeg posve neodredivog, ako već i ne simbolističkog neizrecivog.
Nadežda i Osip Mandeljštam (Sankt Peterburg, foto:
Fleur de Jong)
Naravno, nikada ne treba previše generalizirati, jer postoje javne skulpture pisaca koje nisu, kako bi rekao kipar Anish Kapoor, 'kao golemo govno na tratini'. Recimo, manje odvratan je onaj tip skulpture, gdje pisac sjedi na klupici u parku. Među njima ima čak i relativno uspješnih djela, a kao dokaz koliko se taj tip razlikuje međusobno možemo prikazati ova tri djela, jedno dobro, jedno loše i jedno grozno: Kožarićev Matoš, prikaz Marka Twaina i onaj Hansa Christiana Andersena u njujorškom Central Parku.
Na prikazanim statuama Twaina i Andersena prisutan je i element koji je veoma čest kod javnih skulptura pisaca. Naime, još jedan omiljen tip javne skulpture pisca jest onaj gdje mu kipar nakelji knjigu, da ne bi bilo pogreške da je riječ o čovjeku koji se bavi pisanjem, baš kao što su nakon 1945. u zemljama istočnog bloka skulpture radnika uvijek morale sadržavati goleme maljeve. No, među takvim skulpturama pisaca s knjigama ima i onih koje nisu loše, štoviše, nekim su kiparima knjige dobro poslužile. Evo primjera razlike u tom tipu skulpture; obje prikazuju sjajne autore, mađarskog majstora Dezsőa Kosztolányija, i velikog pjesnika njemačkog jezika Rilkea.
Dezső Kosztolányi (Budimpešta, foto:
Mathae)
Reiner Maria Rilke (Ronda, Španjolska, foto:
Wwal)
A tu je i onaj tip skulpture kojeg nije lako voljeti, skulptura suprotna od one gdje se pisca posjedne na klupu da odmori. Kod tog tipa autor kojeg se prikazuje toliko je važan i golem da nije dovoljno da ga se učini nekakvim orijašem, ili statuesknim zatočnikom pisane riječi, već ga se naprosto nafitilji na golemi postament i tako raketira u orbitu, ne bi li ga se odvojilo od mravaca što se muvaju ulicama iz dana u dan bez da pišu značajna djela. To su pisci veći od života, grdosije klasične poput Vergilija ili Dantea, pa i grdosije antiklasične, poput ljudine pjesničke i ljudske Majakovskog.
Vladimir Majakovski (Novokuznjeck, foto:
Alesseus)
Na kraju, koliko god željeli pobjeći od konteksta to je ipak nemoguće, pa ćemo ostaviti malenu ogradu i reći kako i najgore skulpture pisaca nikada neće moći nadmašiti najgore prikaze vođa, lidera i vladara svih naroda i narodnosti. Dokaz?
Dva primjera, jedan iz Moskve, 'veličanstvena', 50 metara visoka posveta Petru Velikom, i druga iz Amerike, prikaz kraljice Charlotte, imenjakinje grada u kojem je statua podignuta.
