Ovih se dana više nego što je uobičajeno spominje ime Williama S. Burroughsa. Razlog je klasičan: obljetnica. Pa iako je u pitanju pisac o kojemu ne treba previše govoriti, jer je često i mnogo sam govorio u svoje ime, vrijedi spomenuti par riječi, da ne bi sve što će se ovih dana pisati o njemu bile obljetničarske gluposti kakve i očekujemo kada se obilježava pedeset, sto, dvjesto godina od rođenja velikog pisca. A kod Burroughsa to vrijedi više nego za druge, jer će se javiti svi oni koji vole citirati i ponekim prijevodom unakaziti djelo Lonesome Cowboy Billa.
Idolatrija Burroughsu niti je potrebna, niti je zaslužuje. Odličan pisac, intrigantan mislilac i zanimljiv čovjek, nezanimljiv slikar, scijentolog pokajnik, narkoman i akademik, pobornik nošenja oružja, ubojica supruge i bjegunac pred zakonom, Burroughs je prošao sve već do početka 60-ih: od europske gej scene i kokainskih partija 30-ih, preko potucanja SAD-om u potrazi za dopom, odvikavanja, putešestvija Afrikom i Južnom Amerikom. Kerouac ga je ovjekovječio u romanu Na cesti, a pjesnici koji su ga poznavali opjevali su ga u svojoj poeziji. Ginsberg je zaslužan za njegovo prvo objavljivanje, kao i za činjenicu da je postojao tekst koji se uopće mogao objaviti, jer mu je upravo on uredio sve one stotine stranica koje će poslije postati poznati Burroughsov kanon iz 50-ih.
Književno priznanje dobiva tek 60-ih godina kada su neki pisci bliski establišmentu ustvrdili kako je upravo Burroughs najbolje što Amerika ima, ili kako bi to Ballard rekao, jedini pisac u Americi danas kojeg možemo nazvati genijem. Upravo tih 60-ih Burroughs se mijenja i kao pisac i objavljuje niz svojih cut-up romana. Sve se mijenja i zato što se konačno uspijeva riješiti ovisnosti koncem 50-ih. "S 45 godina probudio sam se iz Bolesti, smiren i razuman, relativno dobroga zdravlja s izuzetkom malo nagriženih jetara i izgleda posuđenog tijela, nešto što je zajedničko svima koji prežive Bolest." Do tada su bile gotove Junkie, Queer i The Yage Letters, vrhunske knjige, iako klasične naracije, djelomično zahvaljujući i Ginsbergovom uredničkom poslu. Potom slijedi cut-up tour de force: Naked Lunch, The Soft Machine, Nova Express, The Ticket That Exploded…
Rijetko je koju osobu pop toliko masakrirao. Osim možda
Warhola, kojeg je Burroughs smatrao zaumnim vanzemaljcem koji ionako kao da nikada nije pristuan. Deseci bendova nazvali su se po likovima ili predmetima iz njegovih knjiga, a skupljali su se oko njega rado i često. Njegov stan u Boweryju oduvijek sam zamišljao kao neku vrstu njujorškog Gvozda iz paralelnog svemira, gdje umjesto građanskih ulizica piscu povlađuju pankerske ulizice, doduše manje komplimentima a više kul i blaziranim ponašanjem koje su detektirali kao piscu omiljeno. No Burroughs ih je koristio kao i oni njega, iako mu je za većinu bilo manje više svejedno. Tek poneki muzičar bi ga više zaintrigirao, poput
Patti Smith ili
Davida Bowiea, s kojim je napravio i
poznati intervju u kojem se Bowie prenemagao i glumatao; posebno kada bi se spomenula književnost (u jednom je trenutku Burroughs povukao paralelu između Bowiejevog novog glazbenog projekta i
Puste zemlje T.S. Eliota, na što je pop superstar odgovorio nešto u stilu 'niti znam za
Pustu zemlju niti me briga za nju').
Tih 70-ih kada su ga opsjedale zvijezde, pisac je imao više od 60 godina, i već je objavio sve što je objaviti trebao. Učinio je sve što je htio učiniti, živio na mjestima na kojima je htio živjeti, uzimao droge koje je trebalo uzeti. Dakako, on je to sve mogao zato što je bio nasljednik, čovjek s rentom koji je mogao uraditi stvari koje drugi nisu. Bogata južnjačka obitelj Burroughs (Burroughs Corporation; a Williamova je majka Laura Hammon Lee, navodna nasljednica konfederacijskog generala Leeja) prodala je dionice 1929. godine za četvrt milijuna dolara samo koji tjedan prije kraha burze, nakon čega bi postale bezvrijedni papirići. Mogao je živjeti kako je htio. Kerouac je o njemu napisao:
Mogao bih o njemu govoriti čitavu noć; recimo samo zasad, bio je učitelj, i može se reći da je imao svako pravo da poučava jer je provodio sve svoje vrijeme učeći; a stvari koje je naučio smatrao je onime što se može nazvati 'životnim činjenicama', koje je naučio ne samo iz nužnosti, već zato što je htio. Vukao je svoje duguljasto mršavo tijelo po čitavoj Americi i većini Europe i Sjeverne Afrike u svoje vrijeme, samo da vidi što se događa… postoje slike njega na internacionalnoj kokainskoj sceni 30-ih, bande likova s kuštravom kosom, koji se naslanjaju jedni na druge, postoje slike njega u Panama šeširu, kako pročešljava ulice Alžira… Bio je istrebljivač gamadi u Chicagu, barmen u New Yorku, sudski službenik u Newarku. U Parizu je sjedio za stolovima kafića, gledao natmurene francuske face. U Ateni je promatrao ljude koje je poslije nazvao najružnijim ljudima na svijetu. U Istambulu se probijao kroz mase ovisnika o opijumu i prodavača ćilima, u potrazi za činjenicama. U Chicagu je planirao opljačkati tursku kupelj, oklijevao je samo dvije sekunde predugo, te je morao zbrisati. Sve to činio je samo zbog iskustva…
Ovo ovdje nabrojano zapravo nije ništa više od nekoliko općih mjesta kojima se svi razbacuju kada je riječ o ovom autoru čija će stota obljetnica rođenja biti za deset dana. Čovjek je to koji je prvi puta pucao kao osmogodišnjak, iste godine kad je i napisao svoj prvi tekst –
Autobiografiju vuka. Pisao je do kraja života, pucao je do kraja života. Uvijek je uza se imao oružje, jer paranoik je čovjek koji zna što se zbiva. Osim toga, nije htio 'živjeti u svijetu u kojem oružje imaju samo prokleta država, vojska i policija'. Zato umjesto nastavka brbljanja o Burroughsu, bolje je pogledati
dokumentarni film o životu velikog pisca.
