Party like it's 2016.

Posljednjih nekoliko dana imali smo prilike svjedočiti eksplozijama koje blješte nad evropskim tlom kao kapi kiše, kapi kiše na platnu, naslikane tako da blješte.

Naoko međusobno nepovezani, ti su događaji poput malenih detonacija na suncu, ili električne oluje u atmosferi – iako nemaju veze sa životima ljudi, imaju veze sa životima ljudi. U Norveškoj ili Hrvatskoj ili Francuskoj ili…

Ono što je još Gramsci nazvao 'odnosom gospodara i učenika', napinjanjem predstave o specifičnim singularnim subalternima, u ovome periodu u Evropi u koju je ušao veliki broj imigranata razvija se posve očito u smjeru koji je Gayatri Spivak opisala kao 'Bijeli muškarci spašavaju smeđe žene od smeđih muškaraca'. U Norveškoj tako imigranti imaju odlaziti na tečajeve gdje će ih poučavati, ili ako ćemo ostati u subalternom etimodalitetu, pod-učavati, kako se to treba ponašati prema ženama na Zapadu. Smeđim ili bijelim.

Jer ako ti tečajevi ne upale, Evropu čeka nezgodna sudbina. Sve je zapisano u svitku koji je pod miškom nosio Fatalist Jacques naših dana, Fatalist Jean da budemo precizniji. Fatalist Jean-Marie, da budemo potpuno precizni.

Jean-Marie Le Pen nas je upozoravao dugo, no nismo ga slušali. Dobro zna da je Europa na udaru. Čekaju li je napadi smeđih ljudi poput napada smeđih ljudi na smeđe ljude u Stambolu prije nekoliko dana, kada su napadnuti ljudi koji su slušali nove stvari Radioheada, a pritom su navodno neki od njih bili pod utjecajem alkohola?

Radiohead na prvi pogled nema veze s Milkom Đurovskim, sjajnim centarforom beogradskog Partizana s kraja '80-ih, no činjenica je da su i posjetitelji dokumentarca o Đurovskom bili napadnuti i prebijeni zbog blasfemičnog i izazivačkog stava. Posjetitelji kluba u Turskoj, kao i zagrebačkog kluba početkom ovog tisućljeća, zapravo su ona djeca koju je iskvario Sokrat, zbog čega je uostalom i završio na električnoj stolici, ima tome već mnogo godina.

No, postoji barem jedna značajna razlika između ova dva događaja. Jedan je ostao gotovo bez ikakvog odjeka, svakako ako govorimo o prelasku limesa, dok se drugi pokazao veoma vrijednim, poput fantastičnog novog photoshoota koji ide drito u portfolio islamofobije, odnosno drugofobije, ili kako hoćemo.

Istanbul postaje lice s naslovnice koje nam namiguje s naslovnih stranica, iako ne možemo reći da je baš u rangu velikog performansa ispred kolodvora Zoo na proslavi godine nove, kada je došlo do prve velike detonacije koja je do kraja lansirala karijeru naše Manekenke Islamofobije. Mase pred kolodvorom  u velikom njemačkom gradu, koje su se drmusale uz Party Like it's 1999. umjetnika nekada znanog kao Umjetnik nekada znan kao Prince, u tom smislu postale su ground zero kada je riječ o poništavanju svake iluzije političke korektnosti, smiješne multikulturalnosti, trenutak kada su mnogi shvatili mudrost velikog profete Orbana i ostalih koji su upozoravali na nužnost Velike kontaminacije i Historijskog okaljanja, naprosto neminovnosti kada razni Huni prelaze granice Evrope, koja je oduvijek bila i granica dobrog ukusa. Sub-historijski determinizam.  

West is the best, rekao je jedan simpatični pop izvođač još u drugoj polovini '60-ih godina, iako treba reći da postoje razlike između norveškog slučaja i, recimo, situacije prije ulaska Hrvatske u čekaonicu-predvorje-predsoblje EU-a, kada su u ovu zemlju došli i neki stručnjaci bontona i lijepog ponašanja, konosjeri primjerenosti, ljubitelji visokoklasnog ophođenja, afišionadosi stila i klase, znalci povijesti kulture, polihistori etikete iz Njemačke i Nizozemske, poput stanovitog Nizozemca Marcela Baadera koji je prije desetak godina gostovao u emisijama zabavnog sadržaja kako bi objasnio građanima Hrvatske što to ima biti kultivirano, civilizirano, evropsko ponašanje.

***

Fatalist Jean-Marie, Trumpovi glasači, Evropljani, Hrvati, svi mi…

Plutamo po maloj šniti vremena koja nam je dodijeljena na luftiću napunjenom strahom.

Baza svega ovoga je strah, a on uzrokuje srdžbu, koja, pak, voli potaknuti na linč.

A linč raduje ljude. Pa tako nisu nikoga trebali začuditi pozivi na linč nakon događaja u Njemačkoj, baš kao ni sada u Hrvatskoj, nakon savršene nacionalističke električne oluje koju je uzrokovao lepet krila leptira na drugom kraju svijeta, doduše u obliku bakljade.

U trenutku kada su se hrvatski nacionalisti osjećali potpuno poniženo i izigrano kao nikada do sada, dogodilo se nešto što je poput gromobrana upilo u sebe silnu srdžbu i bijes i uzemljilo je u provalu negativnih emocija kakva se rijetko kada viđa.

Zaustavljanje utakmice huligana na EURU nije bio čin subalternativaca, jer pravo nevidljivo ne može proizvesti vidljivo, no taj čin bio je odjek borbe protiv sistema, i kao takav prilično hrabar. No ti ljudi svakako nisu mogli predvidjeti da će se nabujali sram desničara preliti iz svog korita, da će prljave vode Bujice poplaviti slobodnu volju cijelog jednog naroda, gdje se čin linča čini kao sasvim normalno rješenje.

Negativna katarza namočenih.

Party like it's 2016.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).