Pamet sve kraća - tekstovi sve dulji

U nedavnoj kolumni koju piše za Wall Street Journal, najveću neoliberalnu medijsku tvrđavu Amerike, direktor izdavačkog giganta HarperCollinsa Michael Pietsch je između ostalog govorio o budućnosti knjige odnosno izdavaštva. "U globalu, posao izdavača ostat će isti – otkriti, uložiti, odnjegovati i promovirati sjajne pisce", rekao je Pietsch stilom koji pomalo vuče na Vladimira Šeksa i njegovu poznatu izjavu o Gotovini: "Locirati, identificirati, uhititi i transferirati". Posao izdavača često se zaista i sastoji od barem tri znamenita Šeksova infinitiva.

Osim toga, Pietsch je dao još nekoliko prognoza za blisku budućnost: "I dalje će se pojavljivati obilje novih naslova, jer to je nešto što čitatelji danas očekuju. Također, slikovno pripovijedanje će postati još popularnije, a stripovske verzije romana i publicistike postat će sasvim normalna praksa. Objavljivat će se još više knjiga za djecu i adolescente, uključujući i knjige koje u sebi sadrže razne igre. Omiljeni autori bestselera, i živi i mrtvi, objavljivat će još više i još češće, često uz pomoć koautora."

Ova prognoza Michaela Pietscha ne čini se pretjerano smionom ni u jednom segmentu. Čini se da je naprosto u pitanju nastavak trendova koje možemo pratiti u izdavaštvu posljednjih godina. Primjerice, u zadnje vrijeme očito je da su mnogi cijenjeni književnici prestali zazirati od takozvanih grafičkih romana, te se sve češće upuštaju u eksperimentiranje na tom području. Prošli tjedan Margaret Atwood potpisala je ugovor s Dark Horse Comicsom za tri grafička romana, u kojima je heroj Angel Catbird, za kojeg Atwood kaže: "Stvorila sam superheroja koji je dijelom mačka, a dijelom ptica". Atwood je ovdje tako uzela sve stereotipne elemente stripova o superherojima, pa je tako Angel Catbird nastao uslijed slučajnog prolijevanja genetskog Super-Splicera u laboratoriju. Atwoodova je samo jedna u nizu autora koji su se upustili u ovo područje koje je nekada ipak smatrano zonom niske kulture u koju književnici ne bi trebali zalaziti.

No, dok s jedne strane veliki uspon grafičkih romana i općenito stripovske naracije ukazuje na veliku promjenu ne samo u modi već i u svijesti suvremenih čitatelja, što neki objašnjavaju smanjenjem moći koncentracije i dubinskog čitanja teksta pa čak i odustajanjem od mašte, takvo rezoniranje bi mogli pobiti rezultati nedavno provedenog velikog istraživanja o knjigama.

Naime, istraživanje koje je za interaktivnog izdavača Flipsnack proveo Vervesearch pokazuje kako su knjige posljednjih godina postale mnogo dulje nego što su to bile nekada. Samo u posljednjih 15 godina u prosjeku se broj stranica knjiga povećao za 25 posto. Kao uzorak u istraživanju korištene su knjige, njih više od dvije i pol tisuće, koje se pojavljuju na top listi bestselera New York Timesa odnosno na godišnjim listama knjiga na Googleu. Tako su 1999. knjige o kojima je riječ prosječno imale 320 stranica, da bi se do 2014. godine prosječan broj stranica povećao na 400. James Finlayson iz Vervesearcha tvrdi kako se taj veliki rast u broju stranica knjiga može najbolje objasniti pomakom izdavaštva prema digitalnom: "Kada uzmete veliku knjigu u knjižari njezina vas veličina može i pomalo zastrašiti, a kada kupujete knjigu na Amazonu broj stranica tek je beznačajan podatak na kojeg uopće ne obraćate pažnju." Također, tvrdi kako je u tom smislu značajan i veliki rast digitalnog čitanja. "Ja sam se uvijek skanjivao od kupovanja stvarno debelih knjiga sve do odlaska na odmor, jer ih nisam želio nositi uokolo u svojoj torbi. Ali ako imate istu takvu veliku knjigu na Kindleu, to više uopće nije bitno."

Iako ovi argumenti svakako nisu besmisleni, ove bi značajne razlike mogle ukazivati i na neke malo dublje kulturalne promjene. Jer iako se povećan broj stranica može na prvi pogled činiti znakom većeg intelektualnog napora kojeg je potrebno uložiti, kako kod autora tako i kod čitatelja, stvari bi ovdje mogle ipak biti ponešto drukčije posložene.

***

Ovih je dana veliki interes izazvao intervju za Paris Review Gordona Lisha, slavnog urednika koji je surađivao s nekim od najvećih imena suvremene američke proze, među kojima su i Raymond Carver, Don DeLillo i Barry Hannah. U intervjuu Lish odgovara na pitanje o tome koje kvalitete treba posjedovati pisac, odnosno zašto sebe ne smatra piscem (iako je napisao nekoliko knjiga): "Ja nisam zainteresiran za svijet. Trebaju vas zanimati ljudi. (…) Ja mnogo toga uopće ne zamjećujem. Ako odem u trgovinu, škicnut ću ženu u prolazu, ali ću isto tako samo proći pored rata koji izbija pored mene, i neću razmišljati o tome niti sekundu. S DeLillom je drukčiji slučaj, on osjeća detalje ovoga svijeta. Isto kao i Cormac McCarthy." 

Don DeLillo je upravo pisac zapažanja, pa tako može pisati o doručku na nekoliko desetaka stranica kao u romanu Umjetnica tijela, i po tome se znatno razlikuje od Carvera, koji je pisac druge vrste zapažanja. Barry Hannah je u jednom intervjuu (također za Paris Review) prije desetak godina opisao kako izgleda suradnja s Lishom: "Gordon Lish bio je urednik-genije. Moj veliki prijatelj i mentor. Naučio me kako pisati kratke priče. Iskrižao bi cijelu stranicu tako da bi na kraju ostalo tek nekoliko redaka. I imao bi pravo."

Naravno, Lish je bio poznat upravo po tom reduktivnom načinu uređivanja, koje je išlo u smjeru izbacivanja apsolutno svega nepotrebnog, ornamentiranog i nepreciznog. On je bio književno utjelovljenje ideje Miesa van der Rohea, 'manje je više'. Nekoć su Carvera hvalili zbog te radikalne redukcije tekstualnog balasta, no da je upravo Lish bio taj koji je prve tri Carverove knjige učinio prekretničkima pokazala je nedavna izložba koju je priredila Carverova udovica Tess Gallagher. Nakon te izložbe komparativnih materijala, u smislu ante quem i post quem, Carverova zvijezda malo je manje sjala, a Lish je napokon dobio priznanje za ono što su mnogi ionako naslućivali.

Iako bi bilo potpuno pogrešno govoriti o redukciji i ekonomičnosti tekstova izvan parametara samih žanrova, činjenica je da su posljednjih desetak godina došle u modu knjige odnosno žanrovi kojima je lapidarnost potpuna nepoznanica. YA romani, vampirske knjige, ljubavne pripovijesti i erotika za kućanice potpuno su zavladali američkim tržištem, a i ne samo američkim.

Također, u zadnje vrijeme je i literarni establišment posve promijenio izdavačku sliku, pa su dugački romani, obiteljske sage i veliki romaneskni zahvati postali standard, za razliku od 80-ih i 90-ih, godina u kojima su još uvijek bili očiti snažni odjeci postmodernizma s jedne i karverovske redukcije s druge strane. Recimo, 2013. godine nagradu Booker dobila je Eleanor Catton za The Luminaries, knjigu od svojih 800 stranica, a ove godine je pobijedio jamajčanski pisac Marlon James za knjigu prigodnog naziva A Brief History of Seven Killings.

I sve ovo vrijedi ne samo za Ameriku i Englesku, već i za istočnoevropske zemlje, pa i Hrvatsku, gdje su najpoznatiji romanopisci počeli objavljivati velike romane.

Nakon što su pokazali da mogu pisati velike romane, moguće je da će taj trend uskoro prestati s promjenama u književnoj modi. Znači li to da će i u Hrvatskoj poznati pisci ući na područje grafičkih romana, teško je reći, no s obzirom na sve veću popularnost ove vrste književnosti takav scenarij ne čini se nemogućim.