Kad je objavljeno da
Jonathan Franzen radi na knjizi prijevoda eseja
Karla Krausa, jednog od najvažnijih pisaca bečke moderne, većini je medija s engleskog govornog područja bilo važnije Franzenovo
stoto po redu uzgredno oplitanje po Twitteru i Salmanu Rushdieju, od samoga Krausa. Rijetki su nastojali upoznati svoje čitatelje s ovim autorom čiji je utjecaj na europsku književnost od 1910. do 1940. nemjerljiv.
E sad, famozno spajanje imenice 'utjecaj' s 'nemjerljivošću' majka je svih književno-novinarskih floskula. Koliko je samo pisaca ostavljalo taj svoj famozni 'nemjerljivi' ili neizmjerni 'utjecaj' na druge pisce samo je po sebi nemjerljivo. Štoviše, svjetska je književnost načičkana književnicima s nemjerljivim utjecajima u tolikoj mjeri da bi empirijski nastrojen um vrlo lako mogao eksplodirati pokuša li provesti bilo kakvo istraživanje u smislu mjerenja tog i takvog upliva jednog književnog uma na drugi. Pa ipak, postoji nešto što nam u tom smislu može barem malo pomoći, naravno, ne za neki stvarni izračun utjecaja, što bi bilo apsurdno i pokušavati, već kako bismo barem donekle shvatili značaj nekog pisca za njegovu generaciju, odnosno onu nešto mlađu.
Riječ je o književnim posvetama, i to u doslovnom smislu, kad ispod naslova pjesme stoji 'posvećeno tom i tom'. A ako ćemo tražiti pisca čije je ime najčešće nastanjivalo bjelinu između naslova i početnog stiha pjesme ili kakve druge književne ekskurzije, ne trebamo ići dalje od već spomenutog Karla Krausa. U tom se kontekstu njegov utjecaj zaista pretvara iz jeftine ljušture sa samog dna iscrpljenog frazeološkog izvora u nešto stvarno smisleno.
Karl Kraus, austrijski pisac židovskog porijekla rođen u Češkoj 1874. godine, bio je ono što se danas naziva self-published autor. Njegov časopis Die Fackel (Baklja) bio je omiljeno štivo bečkog intelektualnog kruga, ali i ekspresionista u Njemačkoj, gdje su po uzoru na Die Fackel u prva dva desetljeća 20. stoljeća počeli nicati brojni časopisi. Čitav niz pisaca koji su poslije postali klasici književnosti njemačkog jezika svoje su početke dugovali upravo Krausu, kojem se nikad nisu zaboravljali odužiti već spomenutim posvetama.
Primjera je mnogo, od velikog austrijskog lirika Georga Trakla pa sve do još jednog austrijskog pisca židovskog porijekla rođenog u Češkoj, Franza Werfela, kojem je Kraus bio književni učitelj. Uostalom, Krausa su kao učitelja navodili i Werfelovi prijatelji Max Brod i Franz Kafka, također dvojica židovskih pisaca iz Češke, koji su s Werfelom pohađali i okultističke seanse, što su u godinama prije Prvog svjetskog rata bile u velikoj modi (od spiritualizma i teozofije do doktrine Madame Blavatsky i Rudolfa Steinera).
Kafka, čija je 130. godišnjica rođenja nedavno obilježena, gutao je Die Fackel i u vrijeme svojih najtežih duhovnih kriza kao i za vrijeme bolesti. U Plani, selu stotinjak kilometara južno od Praga, gdje se preselio kako bi se oporavio od bolesti i našao mir potreban za pisanje posljednjih devet poglavlja genijalnog romana Dvorac, Kafkina se lektira sastojala uglavnom od primjeraka Krausove Baklje, što mu ih je slao prijatelj Robert Klopstock, jer, kako je rekao, "Nije se želio odreći tog ukusnog deserta sačinjenog od dobrih i loših nagona." (Nicholas Murray: Kafka). Također, 1924. godine nedugo prije smrti, kad je Kafka bio već ozbiljno bolestan, Klopstock šalje Kafki pismo s priloženim novim brojem Baklje "kako bi mogao uživati u onim iscrpljujućim večernjim orgijama čitanja Krausa kakve poznaješ."
Utjecaj Karla Krausa na generaciju hrvatskih pisaca rođenih u posljednjem desetljeću 19. stoljeća i početkom novoga također je bio ogroman. Antun Branko Šimić bio je vjeran Krausov čitatelj, baš kao i Miroslav Krleža, te su mu obojica posvećivali radove i opsežno i studiozno se bavili njegovim književnim i društvenim djelom. No, Kraus nije bio važan samo kao autor. Bio je duhovni katalizator bečke moderne, a njegovi tekstovi koji su varirali od crtica i kalambura do svojevrsnih antimodernističkih obračuna sa suvremenom sviješću nadilazili su žanrovsku zadanost. Kraus je bio polemičar; vječno u polemici sa svijetom oko sebe i sa samim sobom; njegova meandrirajuća intelektualna svijest bila je mnogo više od pukog barometra duhovnog i socijalnog stanja u Srednjoj Evropi.
***
Znamenite bečke kavane, poput Café Museuma, krajem 19. i početkom 20. stoljeća (o čemu možemo čitati u sjajnim ogledima Carla E. Schorskea u knjizi Beč krajem stoljeća) bile su središte intelektualne renesanse bez presedana, što je međutim išlo paralelno uz sve veću društvenu krizu koja će svoj prvi vrhunac doživjeti 1914. a končanu propast 30-ih godina. No bečke kavane nisu bile jedino mjesto velike intelektualne živosti u carstvu koje se bližilo svome neminovnom krahu. Praške kavane također su bile poprište rasprava o politici, književnosti, slikarstvu i filozofiji. Ono što je u Beču bio Café Museum to je u Pragu bila kavana Louvre, gdje su se okupljali sljedbenici filozofa Franza Brentana, ali i brojni mladi pisci i slikari.
Praške su kavane i književne salone pohađali Rilke, Kafka, Franz Werfel, Max Brod i Meyerink, znanstvenici poput Alberta Einsteina, skladatelji i dirigenti među kojima je bio i Otto Klemperer, a tu su dolazile i zvijezde njemačke književnosti poput Else Lasker-Schüler. Jedan od mladih i tad anonimnih autora koji se stidljivo pokušavao uklopiti u društvo bio je još jedan literarni aspirant židovskog porijekla, Leo Perutz, koji će kasnije ostvariti sjajnu karijeru u Austriji, i na čiji je književni rad snažno utjecao i Karl Kraus. Perutz, rođen u Pragu nekoliko mjeseci prije Kafke, kasnije će biti jedan od ključnih likova bečke književne scene, s autorima poput Hermanna Brocha i Egona Erwina Kischa (također rođen u Pragu, u obitelji sefardskih židova), a njegovu su književnost iskreno cijenili mislioci i umjetnici od Kracauera do Waltera Benjamina. I zato je prijevod Turlupina, njegove sjajne 'kontrafaktičke historijske travestije', svojevrsne Inglorious Basterds njemačke književnosti 20-ih, u izdanju izdavačke kuće Vrijeme iz Zenice jedan od najvažnijih događaja u našim književnostima u zadnjih godinu dana. Prema Brochu, "ovdje na djelu imamo fantaziju nužnosti (...), logiku čudesnog, koja dramatsku radnju i njezino utemeljenje dovodi do one zaokruženosti koja čini bit umjetničkog.'
No, o toj se velikoj knjizi velikog pisca (koji je, baš kao i Franz Werfel, uspio emigrirati 1938. nakon Anschlussa) pisalo vrlo malo, baš kao što se rijetko piše i o Karlu Krausu. Riječ je o intelektualnom autizmu, nečemu što nije samo naša boljka. Dobar primjer upravo je to blago tinjanje interesa za Krausa u Americi, samo zato što se jedan od giganata suvremene američke književnosti uzeo zanimati za njega. Prije petnaestak godina imali smo veoma sličan primjer, kad je još jedan umjetnički dinosaur, Stanley Kubrick, odlučio ekranizirati Traumnovelle, briljantnu psihološku studiju drugog važnog protagonista bečke književne scene, Arthura Schnitzlera, koju je napisao samo godinu dana nakon što je Perutz objavio Turlupina. Interes je, međutim, bio kratkog daha, kao što će to biti i s Krausom. A kod nas ga i nema, ni za njega ni za Perutza.
No, ništa zato, jer, hvala bogu, imamo mnogo toga za pročitati o trzavicama i netrpeljivostima između živućih američkih i britanskih pisaca. A tu je i Twitter.
Neven Svilar
