O traženju otrova

Zeit ist wie Ewigkeit und Ewigkeit wie Zeit,
So du nur selber nicht machst einen Unterscheid.
(Angelus Silesius)

If you prick us, do we not bleed? If you tickle us, do we not laugh? If you poison us with russian nerve agent Novichok, do we not die? And if you wrong us, shall we not revenge?
(William Shakespeare, Mletački trgovac)

Preludij

Vjerovali ili ne, prošlo je već 2230 godina od smrti Arhimedove, to jest smrti Arhimeda. Zapravo, smrti Arhimedove. Kako je samo proletjelo to vrijeme! Arhimeda je ubio rimski vojnik. Usprkos tome što je general Marcelus neposredno prije negoli su rimske trupe probile (na prevaru!) obranu Sirakuze izdao naređenje da se ne dira Arhimeda. Protiv Marcelusa je nekoliko godina kasnije podignuta optužnica po zapovjednoj odgovornosti te ovaj biva izveden na Međunarodni antički sud (MAS) koji se nalazio na mjestu današnje Santiago de Compostele. (Inače, današnje ime grad je dobio nakon što je slučajno, zapravo čudom, neka siromašna, no veoma lijepa i čedna djevojka guste plave kose spuštajući se po ljestvama da zagrabi vode iz presušilog zdenca – upravo iz ove priče o zdencu Villon je crpio inspiraciju za slavne stihove "Je meurs de seuf auprés de la fontaine " - izgubila ravnotežu i pala na dno jame, koje međutim nije bilo dno jame već neka vrsta kamuflaže, lažnog dna. Propade djevojka i pade zadnjicom ravno u krilo skeleta čovječjeg! a nekim čudom ni njoj ništa, a i kostur cjelovit, maltene neokrznut! Sve to je s razumne udaljenosti bio promatrao neki vitez, iznimno naočit, koji je procijenio, uvidjet će se posve opravdano, da je kostur koji je sačekao djevojku ni više ni manje nego onaj što je držao na okupu korporalni integritet Svetog Jakova. Odatle i naziv grada, Santiago. Drugi dio ove etimološke slagalice još uvijek je točka prijepora. Neki, naime, tvrde da se ta jama, pa samim time i kostur Svetog Jakova, nalazila usred svjetlosnog polja, lat. campus stellae, iako većina prihvaća drugo objašnjenje; Compostela je kompozit compostuma, groblja, i telle, polja; Rimljani su mrtve sahranjivali na obližnjem gradskom groblju.) Marcelus je taman prije izricanja presude popio otrov uz riječi "Nisam kriv! vjere mi!" nakon čega je sudac rekao: "Slažem se. Upravo sam naumio pročitati obrazloženje oslobađajuće presude." Na to je Marcelus tek stigao reći "Prok…"

Nego, ubilo Arhimeda. Istog onog za kojeg se tvrdi da je iskoristio parabolično zrcalo kao sunčani top za vrijeme opsade Sirakuze, i potopio nekoliko rimskih krstarica. Svjetlosnom artiljerijom. Na nesreću, posebice vlastitu, mladi vladar Sirakuze – direktno odgovoran za izazivanje rata protiv Rima – Hijeronimus (tal. Girolamo) parabolično zrcalo nije stigao vidjeti u destruktivnom elementu, ubili su ga politički protivnici. Parabolično ogledalo je zrcalna površina u obliku rotacijskoga paraboloida. Obasjano točkastim izvorom svjetlosti, u žarištu se sabire svjetlosni snop usporedan s osi zrcala; upravo je reflektiranjem tog snopa, kažu, Arhimed zapalio nekoliko neprijateljskih brodova. Možda doista jest potopio neke brodove, a možda je mornarima tek sunce išlo u oči, a ostalo se isplelo hiperbolama.

Ja o tome imam teoriju, no zadržat ću je za sebe.

I.

Kolinda i Plenki

Vraća se vrijeme sloge i integriteta, doba u kojem nas neće pokolebati tuđinski dolari i euri. Dika nas sve obuzima – obavija nas kao što se oko kanonskog ranonovovjekovnog književnog djela stoljećima utvrđuje neprobojan bedem komentara i kritičkih priloga – kada vidimo kako se međusobno prihvaćaju naše narodne opreke, pokret i statičnost, kako se slažu Hrvat i Srbin, Krist i Pan. Dorani i Jonjani, forma i kaos, muški i ženski princip; čini se da je napokon kucnuo čas kad će se naše biće odvažiti na opkoračenje, na prelazak utvrđenih granica, na totalno stapanje, pa sve do poravnvanja bora istine i laži, svih boja i svih nivoa.  Jer iza mora ambivalentnosti u nama stoji jedno načelo, što uostalom priznaje i Sveti Augustin nazivajući kontinenciju "jedinstvom sebstva"…

A što nam je omogućilo ovu promjenu? Odgovor: Politika! I to vanjska politika.  

Hrvatska se, nema tome dugo, suzdržala od osude krvoločne izraelske politike prema Palestincima. Time je napokon pokazala zube bjelosvjetskim centrima moći. Pokazala je da nema te sile koja će prisiliti ovu zemlju da donese odluku s kojom se ne slaže cjelokupno nacionalno biće, svi mi. Pod lupom čitavog svijeta – toliko dugo uperenom u zgradu UN-a na East Riveru da je malo falilo da se ova zapali, skupa s četama diplomata, birokrata, novinara, radnika zaposlenih na održavanju – Hrvatska je reagirala odlučno, pa ipak staloženo, promućurno, a opet nimalo kalkulantski. Reagirala je suzdržano. Nismo dopustili da nam pritisci moćnika i silnika otupe moć prosuđivanja pa smo učinili najpametnije. Da se ne zaboravi.

Iako se naivcu neće učiniti da je tako, istina je da se upravo pod tankom bijelom majicom suzdržanosti najbolje ocrtavaju napeti mišići, raskoš bicepsualno-tricepsualna, pa posredno i naslućivanje bajne kvadricepsualnosti.

No, pokatkad valja poći drugim putem i moć pokazati stajanjem na stranu slabih i nemoćnih pred nasiljem jačega. Opet smo pokazali da, iako malena stasom, ova zemlja ima kičmu i odbija biti submisivnom, ne pristaje da je smatraju bijednim prirepkom nekog nasilnika. I zato smo mogli osjetiti samo ponos kad su predsjednica države i predsjednik vlade reagirali državnički, čvrsto, rezolutno i beskompromisno rekavši dosta! državi Rusiji, tom svjetskom policajcu što hopše meridijanima, krade naftu, ruši režime kako mu se prohtije zbog petrorublja, instalira tiranske i despotske režime namjesto demokratski izabranih vlada, malo ovog, malo onog, a onda opet malo ovdje pa, ne budi lijen, ondje, ratuje tu i tamo, pukne tu pa bubne tamo, dron tu dron tamo, tu, tu, ovdje, tu, tu, to, tu, pa još malo ovdje, eto, i tu, tamo, a evo sad i ovdje. I tako...

Sad i truje Rus. Novičokom, nervnim agensom. E, neće moći. A-a! I onda, kao, traži istragu. Ma nemoj, nikogoviću moj. Kao da je svijet naivan. Dugo smo trpjeli agresiju, pranje mozga. Nećeš trovati po Evropskoj uniji, pa makar bio to i onaj dio EU koji se odvojio od kontinenta, želi inzularnost, pa se odiljaju, kao.

II.

Jedan od heroja Četvrtog i pol križarskog rata 1212., ujedno i jedini finski mladić koji je sudjelovao u borbama, bio je neki Vladimir Harkonnen. Nedugo po trijumfalnom povratku u svoj rodni Turku, gdje ga je narod obasuo laticama svih mogućih cvjetova što rastu u namrgođenoj tundri nakon čega je i nagrađen plemićkom titulom – pade mrtav. Pokosio ga je, kažu, otrov, i to ni više ni manje nego ruskog porijekla. Meta-cijanid, tako su ga nazvali. Bene-Gesserit, onaj isti preko kojeg je don Cervantes, ako mu je vjerovati, došao do materijala o Don Quijoteu, napisao je veliku kroniku tih događaja. Inače, i sam je bio poznati trgovac najkvalitetnijim otrovima na tržištu, kao i začinom. Kasnije je i sam pao žrtvom trovanja, a navodno ga je po nečijem nalogu ubio neki anonimni dubrovački plaćeni ubojica.

Osim Novičoka, Rusi su dosad – od 16. stoljeća pa nadalje – ubijali otrovima koje su za tamošnje silnike razvijali njihovi alkemičari (znamo da su Rusi 1452. i 1453. nakon pada Bizanta prebacili na hiljade alkemičara što u Moskvu, što u laboratorije razasute po ukrajinskim selima i gradićima); najpoznatiji su svakako habenon i tzv. otrov lignje očaja. Ovaj potonji izaziva halucinacije i završava suicidom otrovanog. Najstrašniji je i dalje zloglasni 'grimizni bedrinac', pojačana verzija potentnog otrova 'crnogujke orijašice', najotrovnije svjetske zmije, danas izumrle. Tim otrovom uglavnom su ubijani velikodostojnici, što kler što svjetovni doličnici.

III.

Riječ-dvije o Ovidiju, odnosno o opasačima forme, to jest o razlozima zašto Metamorfoze vidim kao dijamant, ali ne u nekom metafizičkom, ili precioznom smislu (precioznom je okej, kad razmislim), već kao nemogućnost proboja u čistu formu zbog… nemogućnosti pogleda u čistu formu. Iako je ta forma u svemu ista ona koju, naoko, vidim. Ona je međutim lažna. Da pojasnim:

Tek kad čovjek uživo vidi Berninijeve skulpture, vidi koliko je to golem kipar. Ja sam čovjek i uživo sam vidio Berninijeve zaleđene tragedije, ali ne pada mi na pamet govoriti o Berniniju kiparu. S druge strane: Feb i Dafne, ili Dafne i Feb, ovisno s koje strane gledate... Vidite, Metamorfoze sve do sredine 16. stoljeća nisu smatrane jekom traume ili patnjom uraslom u formu. Najčešće su smatrane tek delikatesnim prefiguracijama Svetog pisma. Sredinom 16. stoljeća Aristotelova Poetika se ugurala u kanon u Italiji, pogotovo nakon znamenitog prijevoda iz 1549. godine. (Inače, to izdanje Poetike tiskano je u golemom formatu - stranice su bile veličine 40x30 cm. Za bolju predodžbu, to je čak 0,009 nogometnog igrališta prosječne veličine!) Govorimo već o vremenu crkvene reforme, itd: dolazi do promjena kad je riječ o Metamorfozama; do prinudnog izlaženja forme iz sebe same. To se dogodilo upadom promatrača u umjetničko djelo. Umjetnik poklanja povjerenje promatraču, uvijek velikašu, računa na smjernost i čestitost promatrača, po mogućnosti velikaša. Ili fingira povjerenje.

Metamorfoze su veoma često gorki iskaz o iluziji bijega. On je uvijek nemoguć. Jedini mogući izlaz iz nemogućnosti bijega je uspostava forme bijega, zaključuje Freud. Odnosno, kao što kaže Catherine Malabou, suočeni smo s "uspostavom nekog tipa bijega ili nadomjestka za bijeg i, u isti mah, uspostavom identiteta koji bježi od sebe, koji bježi od nemogućnosti da pobjegne od sebe – napuštena identiteta, još jednom podvojena, koji ne odražava sebe sama, ne živi vlastitu transformaciju, ne subjektivira je."

To se do sredine 19. stoljeća nazivalo "fenomenom Georga Cantora".

IIII.

Uzrok nećete naći u njegovom zgriješenju već u krivici Fortune.
(Ovidije, Metamorfoze, 'Akteon i Kalista' III. 140-142)

Kažu da su upravo u Dubrovniku svoje usluge nudili najbolji skiptraceri u Evropi, počev s 1440-im pa sve do Velike trešnje 1683. godine, kada su izginuli posljednji izdanci zloglasne dubrovačke industrije nasilja. Odred retinaša, tako su ih zvali.

Nakon Velike trešnje grad je odlučio uvesti damnatio memoriae nad ovim redom. Nemamo više njihovih slika u gradu, no ostali su sačuvani pismeni opisi sa svih strana Evrope, uz nekoliko crteža razasutih po evropskim arhivima. Retinaši su bili poznati po prilično zastrašujućem izgledu. U red su primani samo najmaljaviji momci, od Stona i Župe preko Boke pa dalje prema crnogorskim planinskim klancima, sve do Sandžaka. Navodno je znameniti provincijalni slikar, ponos i dika svih Bokeljana i manjeg dijela Kotorana, Tripo Kokolja naslikao portret vođe reda dubrovačkih skiptracera (nije ostao sačuvan), no prije negoli je ovaj uopće ušao u red. Govorilo se da je slikar do kraja života bio u stalnom strahu. Nekad sav za veselje, mio i vedar kakav je već bio, najednom se skroz uozbiljio, a evo već izgleda i sav zabrinut. Tripune, izginuše retinaši svi do zadnjeg u potresu, vele mu. A ovaj ni da čuje. 

Slikar ima nove geste, pojava mu ornamentirana tikovima. Istrzan je, kao da je montažer uzeo film njegove stvarnosti pa mu isjeckao djeliće pokreta. Izobličio se, postao sjenom mogućeg sebe. Panični napadi izmjenjivali su se s gastritičnim tegobama, kao i bolovima koje današnji biografi slikara povezuju s njegovom predimenzioniranom prostatom. Majstor se zbog paranoje posvetio isključivo freskoslikarstvu. Prestao je slikati ulja, jer bi svakih nekoliko trenutaka pogledavao iza platna, plašeći se čudovišta. Postao praznovjeran, krenuo pohađati babe vračare, a čak je i hodočastio do Padove, gdje je posjetio crkvu svetog Ante Padovanskog. Tamo, među bezbroj zavjetnih darova i molbi na zidovima katedrale. i danas stoji molba slikareva:

"Pomoz bog, sveti Ante, neko se skriva iza kante"

Kao što rekosmo, bilo je nužno da skiptraceri katekumeni budu od maljave sorte, no ne samo to; daleko najvažniji preduvjet bio je da imaju spojene obrve. Po ulasku u red na nekoliko godina bi se povukli iz javnog života te posvetili flagelaciji, čitanju Dantea, apokrifnih spisa te mačevanju i tehnikama trovanja. Također, bili su kvalitetni lutisti. Kada bi se nakon tri ili četiri godine izolacije ponovno pojavili, glave su im nalikovale štednim žaruljama, obrijane na takav način da bi sve bilo ćelavo osim tanke linije kratke kose koja bi zaokruživala lubanju, prolazila iznad ušiju i spajala se s obrvama na njihovim licima. Drugim riječima, kao da im je netko zabio šestar posred tjemena i povukao kružnicu. To je utjeralo strah u kosti svima u gradu, svejedno bili oni neuki jednostavnici ili učen i časan svijet. Govorilo se da je to njihov jezovit zavjet Nečastivom. Tanka traka kose oko glave bila je simbol aureole koja se skljokala voljom svevišnje gravitacije. Lucifer, plavi anđeo aureole sačinjene od najljepših celestijalnih bisera, safira i rubina sada je ostavio tek izgoreni trag na glavama Izgubljenih. Zvali su ih i "retinašima" jer su bili Mreža Luciferova (lat. retina - mreža) i pogled Luciferov. Neki su govorili da bi nakon smrti postali dio Luciferove osobne pratnje u Paklu, njegova svita (lat. retinae). Retinaši. Red jezovitih.

Jezuiti ih nisu dirali, dijelom zbog straha, dijelom jer su često trebali njihove usluge, pogotovo u periodu oko 1600. godine. 

Za njihovim je uslugama vladala prava jagma sredinom 16. stoljeća, potraživali su ih i protestanti i katolici, sama elita. Za perigorske katoličke velikaše hvatali su hugenote po gudurama i klancima pirinejskih nedođija, za malteške su vitezove lovili slikare ateističkih i guzičarskih inklinacija po bordelima Napulja i Sicilije, za Farnese i Colonne su lovili krijumčare knjiga koji su se krišom, pod okriljem noći, šuljali puteljcima usred začaranih šuma Schwarzwalda na putu za Frankfurtski sajam knjiga. Zahvaljujući dubrovačkoj računovodstvenoj superiornosti i dvojnom vođenju knjiga ostali su sačuvani podaci o njihovoj stopi uspješnosti; recimo, krijumčare knjiga lovili su s 97% uspjeha; od 1559. do 1666. godine  tek su im dvojica uspjela umaknuti.

Prvi od njih,

                    (…prvi…)

                                    neki rimski svodnik, zahvaljujući nekoj vrsti čarolije, kako stoji u zapisu koji se i danas može naći u arhivu dominikanaca, a koji je objavljen u jedinoj poznatoj knjizi posvećenoj fenomenu dubrovačkih 'retinaša', pod nazivom L'Historia Seggretta da Retina Diabolica di Ragusa, koju je u Veneciji 1653. objavio Giovanni Negroponte. Recimo nekoliko riječi o njemu. Negroponte je bio član venecijanske Accademije degli Incogniti, dakle veoma učen, ali ujedno i iznimno nasilne prirode; kao mladić bio je lovac na glave, u stalnom zaposlenju kod obitelji Gonzaga. Na njihovom dvoru vjerojatno je i upoznao znamenitog Claudija Monteverdija, koji je također završio u Veneciji, a s kojim je prijateljevao sve do smrti velikog kompozitora. Njihov odnos ovom prilikom spominjemo zbog toga što je Negroponteovo ime u nekoliko navrata uskrsnulo u posljednjih nekoliko desetljeća među muzikolozima koji se bave venecijanskim seičentom. Prvi put dio znanstvene zajednice doveo je u pitanje autorstvo slavne opere L'Incoronazione di Poppea 1990. godine, a zatim i 2003. kada je otkriven Negroponteov obiteljski grb u heraldičkom muzeju u St. Petersburgu. Naime, na grbu se nalazi meduzina glava ispod koje stoje riječi:  Pur ti miro, pur ti godo. Zanimljivo, dosad se mislilo da je autor teksta, kojeg teoretičari libreta smatraju među najvažnijim u povijesti opere, Giovanni Francesco Busenello, Negroponteov i Monteverdijev znanac iz Mantove. Međutim, u prvom izdanju opera završava prije posljednjeg dueta Nerona i Popeje, dakle riječi Pur ti miro, pur ti godo nisu u izvornom libretu, pa je upravo Negroponte predložen kao potencijalni autor. 

Zanimljivo, sudjelovao je u borbama protiv Turaka u okolici Zadra, a zatim s poznatim zlotvorom Piazettom silovao i ubijao gradom, a sve pod egidom "uvođenja reda". Potom se neko vrijeme bavio prodajom robova na Malti, gdje se u to vrijeme mogla naći najkvalitetnija roba sredozemnog bazena, plus Etiopija. Na koncu se skrasio u Veneciji gdje je postao akademikom, ali i prvim čovjekom duždeve špijunske ekspoziture. Sve do smrti slovio je za čovjeka od povjerenja nekoliko venecijanskih duždeva sredine 17. stoljeća. I baš je taj čudnovati Negroponte sakupio svjedočanstva o 'retinašima', ili kako ih naziva, ordo di guisto et pace - Retina di Ragusa, te kod njega nalazimo i opis prvog uspješnog bijega. Bjegunac, stanoviti rimski svodnik, cijenjen tenisač, ako i sam poprilično nasilne prirode, uspio je netragom nestati, doslovno ispariti pred očima skiptracera koji ga je imao na nišanu samostrela na samom ulasku u selo… Svodnik pređe preko mostića na ulasku, a skiptracer zakoračio u potok Lete, i najednom prvi kao da se u san pretvorio. Zbog toga ga je, čitamo, njegov red oštro kaznio, za primjer drugima. No to se iz ove perspektive i nije činilo nužnim, jer imamo samo još jedan zabilježen slučaj u kojem retinaš nije obavio posao do kraja. Drugi koji im je uspio izmaknuti,

                 (…drugi… )                                                                                           

                                          prkosni je učenjak imena Giacomo Orologi. Ovaj je uspio prijeći u Englesku uz pomoć nekog starog splavara da bi na kraju dospio do Londona. Ondje je za kruh zarađivao poučavanjem prekoalpskog bontona, a nakratko je bio i vlasnik malene tiskare gdje je izdavao zbirke pjesama Gallija, Bronzina i slijepog pjesnika Luigija Grota, te prozne majstorije svadljivih i plebsu sklonih književnika poput Grazziana zvanog Il Lasca i Aretina, dakle više ili manje uspješno je prodavao maglu. Njega su čak i locirali, no poslodavac je bio odviše škrt da pošalje dubrovačke skiptracere preko Kanala da ga dovedu natrag ili da mu otfikare glavu i muda i serviraju nerastima za doručak, što su Gonzage voljeli raditi vjekovima, vazda uz zvukove madrigala u izvedbi ženskih zborova iz karmelićanskih samostana što su načičkavali brda što okružuju Mantovu.

Valja naglasiti da su retinaši radili isključivo za dobre novce, to svakako valja naglasiti.   

*

Autor teksta: Fiorrancio della Sete (padovanski pjesnik hrvatskih korijena, trenutačno obnaša funkciju Drugog potpredsjednika književnog društva Poligrafi iz Venecije)