Što je to emotivnost nekog književnog djela, ili u nekom književnom djelu? Na prvi pogled ovo se čini posve besmislenim pitanjem, a na drugi pogled pitanjem kojeg smisao nije lako dokučiti, a kamoli odgovor na njega. Međutim znanstvenici ponekad lako preskaču bitne korake kako bi nešto 'istražili' ili 'ispitali'.
Jedno takvo veliko istraživanje povezano s 'emotivnošću književnoga djela' poduzeli su znanstvenici s tri britanska univerziteta. Istraživanje, pri kojem se koristila baza podataka Google Ngram s milijardama riječi, imalo je odgovoriti na pitanje koliko se književnost, barem ona na engleskom jeziku, u dvadesetom stoljeću bavila emocijama, odnosno koliko je ona sama bila obojana emocijama, i koliko su se one mijenjale s vremenom.
Doduše, alat kojim su se istraživači ovdje služili čini se prilično dvojben. Naime, oni su emotivnu obojanost nekog teksta izjednačavali s korištenjem 'riječi raspoloženja', koje su raspoređene u šest glavnih kategorija, 'bijes', 'gađenje', 'strah', 'radost', 'tuga' i 'iznenađenje'. Korištenje neke riječi koja spada u jednu od šest skupina automatski znači da se tekst nalazi u toj emocionalnoj niši, dok u slučaju da nema riječi u tekstu koje spadaju u te kategorije tekst se automatski pretvara u emocionalno indiferentni. Ako to i nisu tako zamislili autori samog istraživanja, takvo je shvaćanje onih koji su došli do rezultata istraživanja, pa smo tako ovih dana u anglofonim medijima mogli vidjeti naslove tipa: 'Veliko istraživanje pokazalo da književna djela više nisu emotivna', s leadovima poput sljedećeg: 'Ako u posljednje vrijeme ne plačete toliko često dok čitate knjigu i ne vitlate ljutito knjigama po sobi, postoji dobar razlog za to. Knjige su sve manje emotivne'
Ova studija samo je posljednja u nizu sličnih velikih studija koje se rade na golemim bazama podataka, koje sad postoje nakon digitalizacije ogromnog broja tekstova. Prošle su godine objavljeni rezultati studije koja je također pomoću sličnog tipa proučavanja tekstova pokazala promjenu u korištenju 'individualističkih' riječi kao što su 'nezavisno', 'jedinstveno' ili 'personalno', odnosno njihov porast u američkim knjigama između 1960-ih godina i 2008. godine.
Ovaj tip istraživanja nije posve prihvaćen niti u znanstvenim krugovima, posebno među lingvistima. Neki znanstvenici imaju velike rezerve prema ovakvim istraživanjima, među njima i lingvist Mark Liberman, koji se nakon što su objavljeni rezultati studije iz 2012. pitao koliko oni pokazuju promjenu u načinu na koji su ljudi počeli opisivati individualno odnosno komunalno razmišljanje, a ne promjenu samog razmišljanja. Ovo je započelo čitavu diskusiju, no o tome drugom prilikom.
Treba, doduše, odmah naglasiti da u ovoj posljednjoj studiji nije riječ isključivo o onome što nazivamo literarnim tekstom već da su autori u istraživanje uključili i stručne odnosno znanstvene publikacije, kojih je, posve je logično, s vremenom tokom dvadesetog stoljeća bilo sve više. No, smanjenje 'riječi raspoloženja', statistika je pokazala, ipak se ne može atribuirati znatnom povećanju tog tipa teksta. Rezultati su veoma slični i kad se u obzir uzmu samo literarni tekstovi, gdje su rezultati pokazali 'stvarno značajno smanjenje literarne emocije'. Tu, doduše, nastaju problemi jer jasno je da ono što se ovdje naziva literarna emocija ne proizlazi isključivo iz selekcije već iz kombinacije, odnosno da se nivo emotivnosti može znatno razlikovati kod dva autora koji koriste iste 'riječi raspoloženja'
Ako netko i ima zamjerke protiv ovakve vrste istraživanja književnosti, a protivnika nije malo, takvim se istraživanjima ipak ne može odreći određena korist, posebno u određenim aspektima istraživanja. Zanimljivo je, primjerice, gledati promjenu 'raspoloženja' odnosno 'emotivne obojanosti' po desetljećima u okviru američke i britanske književnosti. Istraživanje pokazuje da emotivnost u književnosti koincidira s velikim epohama odnosno povijesnim prilikama, pa je tako, na primjer, period Drugog svjetskog rata dosegnuo vrhunac emotivne obojanosti u kategoriji 'tuge', dok su 'sretni' tekstovi bili na vrhuncu sredinom i kasnih 20-ih godina (usprskos tome što je tad tzv. 'izgubljena generacija' bila na vrhuncu kreativne moći) te u 60-im godinama, dakle u periodima oporavka nakon velikih ratova. U Velikoj Britaniji je u 70-ima došlo do ponovnog velikog povećanja negativnih emocija u tekstovima, a koliko to ima veze s nadolazećom erom
Margaret Thatcher i devastacijom sjevera i sjevero-istoka Engleske kao i sistematskim napadima na radnike, ovoga puta nećemo spekulirati, iako su brojni komentatori uočili povezanost fenomena.
Neven Svilar
