Tragedija ljudi koja je provalila kroz naša vrata pokazala je mnogo toga o nama samima. Poput reagensa ubačenog u kolektivno tkivo, ona je potpuno rasvijetlila organizaciju naše vlastite bijede, otkrivši stvari koje smo znali, stvari koje smo naslućivali, ali i one o kojima nitko ne želi razmišljati. Ljudski tsunami sada je srušio ova Potemkinova sela lažnog morala ostavivši iza sebe tek tragove duhovne bijede, koja se najbolje očituje u samoveličanju i isticanju lažne filantropije. Ta velika ljubav prema Drugome koja je metastazirala do neslućenih visina veze nema s tim Drugima, koji su naprosto zadobili ulogu hodajućih zrcala u koje čovjekoljupci i dobrotvori zaljubljeno gledaju. Pomaganje kao zalog za budućnost, još jedan plusić u našem eshatološkom indeksu.
Isticanje vlastitog čovjekoljublja uvijek je najbolji dokaz apsolutnog nepostojanja ijednog altruističkog atoma u pojedincu, a kada tom dobrotvornom aspektu dodate činjenicu da se on ističe samo u odnosu na zlog-drugog, na onoga koji za razliku od nas ne mari, nije pravi kršćanin niti osjetljiv na potrebe drugih, dobijemo jednadžbu koja strahovito podsjeća na klasičnu nacionalističku paradigmu. Mi smo dobri kršćani koji pomažemo, no ono što je mnogo važnije od toga jest da smo mi dobri kršćani koji pomažemo za razliku od Ugara, Germana, Slovenaca…
***
Sva ova zbivanja oko nas jesu indikacija ne-svijesti. U takvoj kmici duha (duh, ili Duh, jezični je kvisko, omiljena riječ još od sredine 19. stoljeća, koja ima ulogu golemog ćilima pod koji se gura sve ono inafabilno i nedodirljivo), neke stvari prosperiraju i razvijaju se u tolikoj mjeri da to nadmašuje i krajnji doseg mašte. Jedan od takvih bizzaro heliofita, što raste isključivo u mrkom podneblju gdje ni oni najhrabriji ne žele zalaziti, jest nogomet. Iako se doima kao najobičnija, najbanalnija stvar na planetu, u pitanju je zapravo čudnovati entitet, naša kreacija rođena u kašici nečisti, što poput Godzille izlazi iz mraka naših vlastitih ekskremenata. I, nimalo nebitno, pojavljuje se na sceni u posebnim trenucima.
Baš kao što se u doba dekadencije istinske vjere na rubu medijevalne provalije pojavio jedan Savonarola, kao što su u doba krize rimskog imperijalizma u najudaljenijim dijelovima carstva počeli nicali proroci, tako u doba velikih društvenih previranja danas vječito raste jedan neuništivi feniks, nogomet. U Hrvatskoj to znači da se umjesto proroka pojavljuju lokalni šerifi i guverneri koji pak ničice padaju na koljena pred svojim carem, a po povratku u rodni kraj vitlaju svojom članskom iskaznicom, dokazom pretorijanskog statusa. No taj car, koliko god svemoćnim se činio, zapravo je nitko i ništa, slaba i beznačajna figurina koja ne bi bila veća od makova zrna bez svojih zaštitnika iz drevnog senatorskog reda, starog pokreta što se pretvorio u stranku.
Posebno je jadno i licemjerno to sadašnje naricanje nad nogometom, nad 'odnarođivanjem' nogometa. Jer da su nam ukrali reprezentaciju. Oduzeli su nam naš ponos. Privatizirali su ga i pretvorili u svoju igračku.
Nogomet, reprezentacija, naš ponos, naša svetinja, oduvijek su privatno igralište moćnika iz najveće i najdomoljubnije hrvatske stranke. Nije li se i prije dvadeset godina nogometom upravljalo iz predsjedničkih dvora? Nije li predsjednik, ta uznemirujuća povijesna aberacija koju se sada pokušava politički rehabilitirati, određivao prvu jedanaestoricu reprezentacije? Nisu li nogometom vladali likovi poput Vlade Zeca, Stipe Gabrića Jamba, Antona Novalića, Zdravka Mamića, Nadana Vidoševića? Svi oni su nakon toga, dakako zbog političkih čistki odnarođene vlasti i komunističkih sudaca, postali martiri i uznici, umjesto nogometnih lopti noseći sa sobom kugle poput braće Dalton u Taličnom Tomu.
Nisu li se i hrvatski nogometni 'reprstivci' klanjali velikom Japi u predsjedničkim dvorima, i naslikavali u predizbornim kampanjama s političarima, gdje je samo nedavno odbačeni Niko Kovač zajedno sa svojim bratom Robertom izvrgnut ruglu zbog jednog posebno imbecilnog predizbornog spota? U tom licemjerju i vječitoj amneziji leži najveći problem tog hrvatskog nogometa kojeg su nam, šmrc, ukrali.
***
Što je to nogomet, u čemu je čar tog bizarnog fenomena koji je teže odrediti od bića sa slika Odilon Redona?
Ako živimo u društvu koje je hiperbolični mravinjak, onda su događaji vezani uz masovni egzodus, reakcije građana i vladajućih elita, nalik stakalcu koje znanstvenici koriste pri snimanju dokumentarnih filmova o mravima i termitima; dobili smo savršen presjek društva, koje je po svim svojim elementima zapravo neka vrsta pa-društva. No, ako bismo pokušali isto s nogometom, što bismo zapravo vidjeli? Crninu kao u dubinama oceana, gdje bizarna stravična čudovišta proždiru druga, jednako tako zastrašujuća čudovišta. Zato je vjerojatno usporedba s Polifemom nad uspavanom Feminemkom posve promašena; nogomet ipak više nalikuje nekom drugom biću.
I ne treba se zavaravati i misliti da je nogomet oduran hrvatski fenomen. Pogled na širu sliku odgovara nam na pitanje zašto UEFA ne pokušava iskorijeniti kriminal i korupciju iz hrvatskog nogometa. Jer UEFA nije mnogo bolja organizacija od Hrvatskog nogometnog saveza. Uostalom, sad odjednom omraženi Davor Šuker, nekada omiljeni golgeter s palcem u zraku, koji se slikao na grobu Ante Pavelića, nedavno je postao jedan od ministara u vladi velikog vođe Michela Platinija.
A na FIFA-u, tu redikuloznu hobotnicu korupcije i kriminala uopće ne treba trošiti riječi.
Problem nije u tome što je svijet inficiran nogometom, već što je nogomet inficiran svijetom. Ovo nije nikakva igra riječima (u jezičnom smislu, antimetabolični kalamburi su ionako po svojoj zanimljivosti ekvivalent prosječnoj utakmici HNL-a), nego prosti fakat. Nogomet je bio i ostao utočište svega onog najgoreg u nama samima. A priče o gubitku identiteta, krađi svetinje, privatiziranju ponosa i ostale gluposti tek su puste priče koje mogu popušiti samo oni najnaivniji.
Odilon Redon: Crni Pegaz
