Prije petnaestak godina objavljena je knjiga pod nazivom A Drink With Shane MacGowan, u kojoj gospodin iz naslova na više od 350 stranica sa svojom djevojkom Victorijom Mary Clarke brblja o svemu i svačemu. Knjiga je stvarno sjajna predstava Shanea MacGowana kao briljantnog, izuzetno lucidnog i zajebanog tipa.
Čitatelj ima osjećaj da sjedi s MacGowanom i sluša njegova prisjećanja na djetinjstvo u Irskoj i Engleskoj, duhovite i manje duhovite storijele o cuganju kojem se posvetio već kao petogodišnjak (u knjizi je opisana i ona poznata zgoda kada su na farmu gdje je živio mali Shane došli neki poznanici i zgranuti gledali malca kako pije pivo za pivom pred svojim rođacima: nakon što su upozorili obitelj što im se zbiva pred očima, dobili su lakonski odgovor Shaneovih skrbnika, "Fook off! Leave the child alone!"), priče o ranim danima punk scene u Londonu (koje je bio aktivan sudionik), konstantnom nasilju i tučama u koje je upadao, i, posebno slatko, hrpu tračeva i beskrajnih tirada o kolegama, u kojima je rijetko tko dobro prošao. Baš kao i u dijelu knjige u kojem govori o irskoj književnosti, gdje se pokazuje kao dobar čitatelj i prilično oštar kritičar irskih klasika, pogotovo Yeatsa i Joycea.
Jedna od rijetkih osoba koja je potpuno neokrznuto prošla sve tirade u knjizi, štoviše, kojoj se MacGowan beskrajno divi, uzdiže kao svog muzičkog uzora i predstavlja kao definiciju coola, jest Nick Cave. To, dakako, nije bez veze, s obzirom da je Cave, baš kao i MacGowan, godinama prolazio torturu i napade medija, posebno otočkih, zbog ovisnosti koja je, naime, pogubna za njegovu umjetnost. "Umjesto da pišu o genijalnom frajeru, muzičaru i piscu koji je posvetio cijeli život svojoj poeziji, oni pišu o njegovoj jebenoj heroinskoj ovisnosti", veli Shane.
U međuvremenu su se stvari dosta promijenile i mediji više baš i ne pišu o Caveovoj heroinskoj ovisnosti, osim glupavih legendi o pjesmama napisanim krvlju sa šprice koje se još uvijek mogu katkad pročitati iz pera netalentiranih muzičkih novinara (i nekoliko vrlih hrvatskih muzičkih kroničara vječito trkelja o tome kad god Cave objavi nešto novo ili nastupi na ovim prostorima).
U vrijeme nastanka spomenute knjige zadnji Caveov album bio je
The Boatman' s Call, na kojem su i neke stvarno dobre Caveove stvari, poput monstruma od pjesme
Idiot Prayer. Od tada je Cave objavio dosta toga, i dobrog i manje dobrog. U ovo prvo svakako spada i njegov roman
Smrt Bunnya Munroa koji je, zanimljivo, objavljen prvo u Engleskoj i Hrvatskoj, a tek zatim i drugdje. Međutim, osim o toj ipak manje važnoj činjenici, čini mi se da se o tom romanu ovdje ipak nije dovoljno pisalo, kao da nije shvaćen ozbiljno.
Usprkos tome, u pitanju je bio sigurno jedan od najzanimljivijih romana godine, gdje se Cave pokazao, ne prvi put, kao odličan pripovjedač koji zna konstruirati roman i koji posjeduje prilično visok stupanj majstorstva.
Još od 80-ih Cave je paralelno s muzičkim albumima objavljivao i poeziju i prozu. Na engleskoj turneji Caveovog benda
The Birthday Party Lydia Lunch je nagovorila Cavea da surađuju na pisanju drama. Od kraja 1981. do ljeta 1982. par je napisao deset jednočinki, a Cave je kasnije sam napisao još četrdesetak. Jednu od njih je 1983. Lydia Lunch izvela s
Michaelom Girom i
Swansima u jednoj njujorškoj galeriji.
Jednočinke su prvi put objavljene u jednom američkom fanzinu prije 30 godina, 1985. godine. Tri godine kasnije 14 jednočinki je objavljeno u Caveovoj prvoj knjizi
King Ink koja je ipak najvećim dijelom sačinjena od poezije. Naredne godine Cave objavljuje i prvi roman
And the Ass Saw the Angel (iliti
I magarica ugleda anđela). Od tada je Cave objavio brojne tekstove (ponajviše poeziju), razne predgovore i eseje.
U spomenutom The Birthday Party periodu Cave je konstantno pisao, a za kraj valja dodati da je imao i neku vrstu rječnika s njegovim novim riječima, kao i postojećim rijetko korištenim riječima, od kojih su neke dobile i druga značenja. Iako rječnik nije objavljen, prije nekoliko godina su objavljeni dijelovi rječnika, i to A i M.
