Hrvatske novine posljednjih su nekoliko dana bile gotovo u potpunosti posvećene komentarima vezanim uz inauguraciju Kolinde Grabar-Kitarović. Opsjednutost ovim događajem zaista je teško razumljiva. No da se ne bi Booksu proglasilo autističkom ili elitističkom enklavom, sljedećih nekoliko redaka i mi ćemo posvetiti inauguraciji Kolinde Grabar-Kitarović. I to, kako priliči, umjetničkom aspektu cijelog događaja.
Jer, čitajući svu silu tekstova o ekspresionističkom vašaru koji se odvijao u nedjelju, nismo naišli na rasprave o ključnom elementu cijele priče. Naime, nitko nije pretpostavio da je ovaj malograđanski pir kao iz erotskog sna doktora Franje Tuđmana zapravo samo sjajno umjetničko djelo, ništa drugo nego eksperimentalni redateljski projekt Krešimira Dolenčića, koji je u vlastiti veličanstveni umjetnički čin uspio upregnuti cijelo hrvatsko političko tijelo, svekoliki nacionalni korpus.
Tek je u nedjelju postalo očito (nekima) da je, poput kakvog genijalnog lutkara, upravo Dolenčić bio čovjek iz pozadine koji je povlačio sve poteze na političkoj sceni posljednjih godina, e da bi kulminaciju svog briljantnog konceptualnog remek-djela složio u nedjelju, 15. veljače 2015. godine, na Markovom trgu.
Posljednji čin ovog performansa koji je trajao nekoliko godina odvio se na najsavršenijem mogućem mjestu, u političkom središtu hrvatskog nacionalnog bića, na trgu kojeg sa svih strana okružuju središta trodiobe vlasti kao izraz praiskonske težnje naroda još tamo od doba trojedne kraljevine, sa sakralnim gotičkim bombončićem zvanim Crkva sv. Marka u sredini, koja kao da je pobjegla iz mašte Branka Kockice ili zle vještice iz Ivice i Marice, i parkirala se nasred najljepšeg gornjogradskog trga, na radost hrvatskih saborskih zastupnika i japanskih turista.
Mnogo toga je iz ovog ili onog razloga ostalo nezamijećeno kada je u pitanju radosna priredba koja su zbila u nedjelju. No, svi su eto primijetili VIP ložu.
No mediji su propustili uvidjeti da VIP loža, nakrcana notornim zločincima, zlotvorima i zlikovcima nije bila nikakva slučajnost. Štoviše, VIP loža je bila nužnost u ovom performativnom tour de forceu, subverzivnost kojeg su mediji također (namjerno?) propustili detektirati. Tom se strategijom, vjerujemo, htjelo ukazati na etički karakter politike kao izraza duha vremena, kao i na činjenicu da ništa na svijetu nije crno-bijelo, pa tako i ovakvi divni događaji moraju imati svoju tamnu stranu, svoje naličje, elektron svom protonu: inauguracija koja u sebi samoj sadrži vlastitu suprotnost.
No mediji, takvi kakvi jesu, samo su pilili o zlicama i opakima što su zadivljeno pozdravljali novu vladaricu i nije ih zanimala važnija strana ovog spektakla.
Ovom eksperimentalnom političkom performansu mogao bi se eventualno predbaciti tek odveć žestok političko-socijalni simbolizam, poput prenemaganja kod pjevanja himni i pjesmica, sveudilj s patosarskim suzama u očima i uzdisanjem nad emotivnim vrhuncima, zbog čega su neki kazali kako je riječ o posve neuvjerljivom preglumljivanju glumaca koji su odabrani za veliku predstavu. Kasnije je u javnost izašao podatak da je nad ovom pravedničkom i patriotskom političkom procesijom konstantno lebdio dron, bespilotna letjelica koja je fotografirala ovu divnu svečanost za vječnost, iz perspektive iz koje ju je, vjerujemo, veselo gledao naš Pantokrator. No, kako saznajemo, primarni zadatak bespilotne letjelice ipak je bio drukčije naravi - ona je nazočne prskala metamfetaminima u golemim količinama, zbog čega su neki od prisutnih doživljavali prava duhovno-politička prosvjetljenja. A među njima je bilo i svećenika.
Također, mediji su krivo protumačili pojavu brojnih političkih mrtvaca koji su baš za ovu priliku pokušali uskrisiti svoje karijere. Njihov je zadatak u ovoj predstavi bio više likovne naravi. Naime oni su imali tvoriti viziju mrtvačke povorke, koja je istovremeno sugerirala bogatstvo hrvatske kulture, od Vincenta iz Kastva do Miroslava Krleže iz Zagreba, ali i ukazivala na cikličnost života i smrti. Oni su bili nešto kao posvećenje proljeća, doslovnog, ali i metaforičkog. Tako je, recimo, Velimir Bujanec došao nešto kao Perzefona Demetri Kolindi. Neki kažu da je Merčep imao biti Dafne svom Apolonu Karamarku, no smatram da je riječ o posve bespotrebnom i usiljenom učitavanju.
Bernini, Apolon i Dafne
No sve je to bilo jako elegantno režirano, sugestivno, stilski dotjerano s mnogo ukusa. Ovaj halucinantni danse macabre nije bio nekakva musava formalinska ekipa ili društvance pijanih kostura kao s kakve kvatročentističke slikarije; ne, ovo je bila prava miteleuropska uljudba na crvenom tepihu na kojem su defilirale razne spodobe, od radosnih popova, preko adipoznih ustašoida, osvjedočenih zločinaca, partijskih uhljeba pa do ambiciozne mladeži što služi kao stroj za fućkanje i pljeskanje, podjednako.
Vincent iz Kastva, Ples mrtvaca
Svim tim postupcima Dolenčić je nadmašio samoga sebe, a nadmašiti Dolenčića nije nimalo lako, pa čak ni Dolenčiću samome. Sjetimo se samo ponosa svih Hrvata, i građana i seljaka, kada je cijeli svijet brujao o genijalnom pothvatu u dalekom Šangaju kada je Dolenčić režirao najgrandiozniju operu u povijesti ljudskog roda, Aidu Peppe Verdija, u izvedbi koje je sudjelovalo oko dvije i pol tisuće ljudi.
No da je Dolenčić sposoban nadmašiti Dolenčića postalo je jasno već tada, jer je niti pune tri godine kasnije u na Šangaj ljubomornom Pekingu postavio Aidu koju je izvelo više od tri tisuće ljudi. Neki su se tada sasvim nepravedno izrugivali ovom činu, nazivajući ga pompoznom grandomanijom, umjesto da fanfarama dočekaju ovog redatelja na povratku u domovinu. No, tek je sada, s povijesne distance, jasno kako je sve to bio samo uvod, odnosno priprema za veliki spektakl inauguracije prve hrvatske predsjednice, Kolinde Grabar Kitarović.
No, baš kako je Dolenčić već jednom nadmašio samog sebe prije desetak godina u Pekingu, nije nemoguće da se to isto dogodi još jednom, u Hrvatskoj.
I već su krenule priče kako je na Zagreb vječno ljubomorni Split odlučio u suradnji s Dolenčićem organizirati drugu inauguraciju u gradu pod Marjanom. Ova je priča dobila na važnosti posebno nakon što je Hrvatski nogometni savez (kratica kojeg je, slučajno ili ne, HNS) odlučio da se odlučujuća utakmica u kvalifikacijama za Euro 2016. usprkos obećanjima neće održati u Splitu, već opet u Zagrebu.
Hoće li i druga inauguracija izgledati poput prekrasnog koktela Georga Grosza, Otta Dixa, Krležinog Kraljeva i koncerta Zlatnih dukata upakiranog u veliko licitarsko srce tek treba vidjeti. Dok se to ne dogodi, uživat ćemo u najavljenoj izvedbi Mahlerove Simfonije tisuće u Zagrebu (koju će, prema nekim izvorima, izvesti 350 tisuća ljudi) i milenijskim fotografijama koje su nam toliko srcu drage.
Otto Dix, Triptih
