Legenda o Branku Miljkoviću

Od književnih suicida, odnosno suicida književnika, možda su jedino više eksploatirani samoubojice u muzici. Trijumvirat rock-zvijezda 60-ih pokrenuo je mit o Klubu 27, no i prije i poslije toga ovaj svijet napustile su mnoge zvijezde upravo u ovoj dobi, neki u nesrećama, neki od predoziranja, a neki i od vlastite ruke. U tom blesavom klubu je i Kurt Cobain, koji je za života prezirao rock establišment baš kao i svaku vrstu eksploatacije. Ubrzo nakon njegove smrti započele su teorije zavjere, koje su se ipak umnogome razlikovale od klasičnih budalaština koje se mogu čuti nakon smrti zvijezda, dosadnih koliko i očekivanih.

Pretpostavke da je Cobain ubijen uvijek će ostati samo to budući da je policija bez veće istrage njegovu smrt proglasila samoubojstvom i odmah kremirala tijelo. Oni koji smatraju da nije riječ suicidu smatraju da je u podlozi zavjere novac. Cobain se, navodno, nedugo prije smrti odlučio na radikalne promjene, poput razvoda od supruge te, na zgražanje izdavačke kuće, gašenja benda. On je bio ono što se naziva cash cow, čovjek koji je donosio određenim ljudima ogroman novac, a njegova smrt je osigurala stalni izvor prihoda u stotinama milijuna dolara. Već je ovo, bez obzira na čitav niz drugih sumnjivih stvari o kojima je snimljeno nekoliko dokumentaraca i napisano više knjiga, dovoljno da teorije o njegovoj smrti budu shvaćene mnogo ozbiljnije od lupetanja o Elvisu, Morrisonu i vanzemaljcima.

(Doduše, teorije zavjera o mrtvim zvijezdama nude velike mogućnosti za dobru fikciju. Pravo je čudo da nitko još nije eksploatirao ovu temu, da nije snimljena nijedna serija ili film o, primjerice, 'Otoku mrtvih gangsta repera'. Mjesto je to na kojem, kažu rijetki svjedoci, žive stotine repera koji su se u zenitu popularnosti odlučili na aktivaciju tajne klauzule u ugovoru s izdavačkom kućom, prema kojoj se inscenira lažni drive-by obračun ili nasilje u kakvom klubu, nakon čega liječnici na platnom spisku izdavačke kuće proglase zvijezde mrtvima, pa ih se u tajnosti transportira na rajski otok negdje na Pacifiku. Tamo Tupac, Notorius B.I.G. i ostali reperi uživaju u svim blagodatima koje nudi život u raju oslobođen financijskih i inih ograničenja suvremenog života, provodeći dane u praćakanju pod slapovima potoka i brčkanju u plićaku predivne lagune…)

***

Klub 27 postoji i u poeziji. Štoviše, u jugoslavenskom pjesništvu. Riječ je, doduše, o mnogo ekskluzivnijem klubu, u kojem se nalazi niz izvanrednih talenata, poput Frana Galovića (1887-1914), Antuna Branka Šimića (1898-1925) ili Branka Miljkovića (1934-1961). Samoubojstvo ovog posljednjeg podsjeća na slučaj Cobaina, i to ne samo zato što su bili iste dobi, već zato što mnogi nisu povjerovali da je riječ o suicidu.

Miljkovićev stih Ubi me prejaka reč možda je i najpoznatiji i najcitiraniji stih srpske poezije, baš kao što je Šimićev stih Pjesnici su čuđenje u svijetu najviše citiran stih hrvatske poezije. Kako to već biva, ove stihove citiraju uglavnom ljudi koji nemaju pojma o poeziji i većinom ne znaju kako pjesma teče dalje niti ih previše zanima. Trganje je to riječi iz konteksta, čin kojim se poništava značenje, poput ringtonea Oda radosti, ili izgovaranja rečenice April je najokrutniji mjesec kada se desi nešto 'okrutno' u aprilu.

Snaga Miljkovićevih stihova bila je tolika da su i budale rado čupale stihove iz njegovih pjesama, iz dobrih ali i iz zlih pobuda. Tako je isprva znameniti stih, "Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj", u vrijeme kad je laureata Oktobarske nagrade, tada najveće službene pjesničke nagrade, još uvijek gladila dobra režimska ruka, smatran prekrasnom misli velikog talenta, da bi isti ubrzo postao dokazom rovarenja protiv vlasti, pa i protiv samog Tita, kojem je posvetio poznatu pjesmu. Miljković, treba to reći, usprkos briljantnom pjesničkom talentu nije bio u potpunosti imun na ulizivanje vlastima, pa je bio autor određenog broja ljigavih ulizivačkih pjesama. Ovako je Mirko Kovač pisao o tome:

"Pričalo se da je čak i Tito deklamirao te stihove, a u diktaturama se vrhovnici uvijek potežu kao mjera svih stvari, ma kakve neznalice bili. Popularni književnik Branko Ćopić te je stihove uzeo kao moto jednog svog romana, kasnije osporavanog zbog 'podrivanja tekovina revolucije'. Još mnogi stihovi mladca Miljkovića posvuda su govoreni, da je čak i njemu samom došla muka od tolike 'upotrebe poezije'…  Opirući se svakoj vrsti banalizacije, pjesnik je gotovo rezignirano pjevao: 'Psi me recituju i gluve poljane.'”

Nedugo prije smrti, kad je već otišao živjeti u Zagreb, odrekao se svojih pjesama, "svih škrabotina zadnjih par godina", između ostalog i pjesama o Titu, što su neki smatrali direktnim napadom na sistem.

Smrt pjesnika Miljkovića je zapravo paradoksalno zrcaljenje one Frana Galovića; jednako misteriozna, jednako tragična. Ona bizarna suprotnost leži u činjenici da je Galović službeno poginuo u borbi u Prvom svjetskom ratu, iako je dosta vjerojatno da je u pitanju bio čin suicida namjernim izlaskom pred neprijateljsku strojnicu. Nasuprot tome, Miljkovićeva smrt službeno je proglašena samoubojstvom vješanjem, iako je prema vjerovanju mnogih, uključujući i njegovu obitelj kojoj je pokazano tijelo u mrtvačnici, zapravo ubijen.

Teorija je bezbroj, a poticaj njihovom beskrajnom rojenju bio je prethodni sukob u nekoj kavani. Taj sukob nikada nije razjašnjen: neki su tvrdili da je u pitanju razmirica oko djevojke, a neki su u činjenici da se sukobio s nekoliko ljudi u odijelima koji su došli netom prije u crnim limuzinama vidjeli mnogo opakiju igru. Već se tada u priču upleo i nacionalizam, a to što je Miljković rado skandalizirao 'javnost' i namjerno provocirao poslužilo je samo kao katalizator. Ubila ga je ljubav. Ubio ga je ljubomorni muž. Ubila ga je Udba. Ubili su ga hrvatski pjesnici...

U knjizi Hrvatski Orfej Zlatko Tomičić je pisao o Miljkovićevim ispadima, da se znao derati u kavanama da je ustaša. Zlatko Tomičić u knjizi tvrdi da su Miljkovića "ubila dva agenta Udbe koji su došli radi toga iz Beograda." Mirko Kovač u ogledu o Miljkoviću, svom pjesničkom idolu u mladosti, kaže sljedeće:

"Pjesnikov intimus Petar Džadžić, sve tamo do kraja osamdesetih, ostao je pri onome što je napisao u svome ogledu Branko Miljković ili neukrotiva reč, a to je da se Branko ubio zbog jedne žene 'koja nanosi pesniku poraz, onda kada mu je taj poraz potreban'.

Krajem osamdesetih Džadžić korigira svoje nekadašnje stajalište; sada mu povijesni događaji idu na ruku, a nacionalizam ga hrabri i oslobađa stega. Tih godina Džadžić je nacionalist blesavog tipa, opsjednut urotama i uvjeren da 'zlo dolazi sa Zapada'. Tada lansira novu teoriju o samoubojstvu Branka Miljkovića; više to nije žena koja mu nanosi poraz, nego osjećaj sramote i poniženja što je napisao pjesmu o Titu. Senzibilni pjesnik odmah je kao shvatio da se poezijom ne darivaju zlotvori, ali bilo je kasno i jedino mu je preostalo umrijeti, to prije što je iza sebe već imao gotov stih 'da isto je pevati i umirati'. Kritičar i biograf Miljkovićev hvalio mi se u više navrata kako u svoj izbor Brankove poezije, što ga je priredio i objavio u Prosveti 1965. godine, nije uvrstio pjesmu o Titu, te da je to onda bilo heretično. Na moje pitanje što je bilo sa ženom koja mu je nanijela poraz, Džadžić je odgovorio citirajući Pavesea, kako nas neuzvraćena ljubav razotkriva 'u našoj golotinji, našem siromaštvu i našem ništavilu'.

Ta 'fatalna žena' pomogla mu je da razotkrije vlastitu ništavnost, da se zgadi nad svojom odom Titu i onda objesi. Slušao sam i njegove kavanske varijante kako su Miljkovića ubili hrvatski pjesnici, i to iz ljubomore. Možda je kasnije upetljao i Vatikan; nove verzije više nisam slušao, jer sam napustio Beograd. Ne znam što se poslije pričalo, ali zasigurno znam da su priče nacionalista uvijek glupe.”

Na grobu Branka Miljkovića njegova je obitelj dala napisati Ubi me prejaka reč. A ovako je o reči pisao Miljković u eseju Hermetična poezija:

"Reč ima svoje geološke slojeve, svoje naslage. Svaka reč nosi u sebi potonule gradove koje tražimo.Treba u reči umeti naći njen najdublji, najskrovitiji, najelementarniji smisao iza koga su vekovi."

Usprkos recitiranju i precitiranju, riječi Miljkovića kao da i dalje nisu pročitane. Smrt ovog pjesnika učinila je ono što se često zbiva, pogotovo kada je u pitanju poezija – skrenula je pažnju s onog važnog na ono efemerno, sa stihova na život. U ovom slučaju s njegovih stihova, koji usprkos velikom utjecaju simbolizma ipak nisu bili hermetični ili nerazumljivi, ne samo na njegov život, već i na život drugih. A taj život, 'život svih nas', opterećen je glupošću, netolerancijom, lažima i sramom.

Tako je 'princ svih pjesnika', taj ne tako moderni parnasovac, kojeg se najviše citira od svih srpskih pjesnika, zapravo ostao nepročitan.