Postoji pojam koji sjajno opisuje na što se u doba društvenih mreža svelo kritiziranje, odnosno 'kritika', koju bi u ovom slučaju bilo teško opisati čak i negativnom definicijom, no što se ukazuje kao fenomen dijametralno suprotan kritikalnosti, a posebno kriticizmu u kantovskom smislu. Pojam o kojem govorimo spada u buzzwords, riječi druge vrste zujanja koje kreiraju beskrajnu jeku u umu adresata, moćne riječi nabijene ispraznom pompoznošću.
Jedna od tih riječi-šampiona suvremene anti-kritike, iskaz koji na štitu nosi bezbroj poraženih i poniženih, i protiv kojeg je gotovo nemoguća obrana jest – 'precijenjeno'. Bez obzira jeste li na stranici Paris Reviewa, Times Literary Supplementa, foruma studenata likovne akademije ili sajta gdje se raspravlja o transferima nogometaša, riječ koja prekida svaku raspravu, nakon koje se diskutanti moraju sabrati da porazmisle o vlastitim uvidima i kompletnom sustavu vrijednosti, upravo je spomenuti pridjev 'precijenjen', koji na engleskom ima jednako potmulu snagu.
Taj overrated koji kao deus ex machina često odnosi nelogične pobjede u raspravama postao je toliko raširen upravo zato što je tako jednostavan za korištenje. On ne zahtjeva daljnja pojašnjenja, jer onaj tko ga iskoristi kreira si neku vrstu zaštitne ovojnice poput kakvog intelektualnog Harkonnena. Vlasnik ove riječi, nakon što ju je ispalio u razgovor, dobiva novu razinu iracionalnog poštovanja, a ako ju je ukucao u tastaturu, bez obzira je li 'precijenjenim' prozvao Marka Rothka, Gospođice iz Avignona, Roberta Bolaña ili Matea Kovačića, slavodobitno stišće 'enter' te se odguruje od radnog stola i pobjednički napušta kritičarski Austerlitz.
No o snazi te riječi možda najbolje svjedoči nepogrešivi lakmus – djeca. Odatle zanimljive situacije poput one kada moj 11-godišnji školski kolega u osnovnoj školi trijumfalno i samouvjereno okončava raspravu o Hendrixu, pritom nabacivši savršeno blazirani izraz lica i stav kakav ova potpuna pobjeda iziskuje: 'Experience nije ništa više nego tek solidan bend, a Mitch Mitchell je oduvijek bio precijenjen bubnjar.'
Današnji kritičari također su mudro otkrili snagu i doseg te riječi. Zašto pisati eseje o manama i vrlinama nekog autora, ako možete srušiti Twitter izjavom kako je
Terry Pratchett precijenjen pisac. Istina, u nedavnom
tekstu u Guardianu koji je izazvao veliku pažnju kritičar
Jonathan Jones potkrijepio je ovaj navod i nekim konkretnijim stvarima, no sve se uglavnom svelo na naslove i linč na socijalnim mrežama zato što je 'Jones Pratchetta nazvao precijenjenim autorom'.
Doduše, u tekstu koji zapravo ničim ne zaslužuje pozornost koju je dobio, Jones se prije svega osvrnuo na veliku pompu i ljigave medijske izljeve nakon Pratchettove smrti. Jones je zapravo ispisao klasičnu žalopojku o nasilju popularne kulture nad visokom kulturom, rekavši kako kult popularnog drži književnost za taoca te da je bilo mnogo manje pompe na internetu nakon smrti Gabriela Garcie Márqueza i Güntera Grassa. Koliko god ovaj tip teksta bio neinventivan i dosadan, donekle se može razumjeti Jonesovo negodovanje.
Nakon smrti Arsena Dedića tekstovi takve vrste su u Hrvatskoj bili potpuno nezamislivi. Prenemaganje, pretjerani i sasvim lažni izljevi osjećaja nakon Dedićeve smrti, u kojima je ovaj dobar umjetnik ali sasvim neugodan čovjek pretvoren u anđela filantropije i divnog heroja humanosti, naprosto su zahtijevali tekst poput znamenitog anti-hommagea Un Cadavre, kojeg su nakon smrti Anatolea Francea uz zgražanje cjelokupne francuske javnosti objavili mladi nadrealisti na čelu s Éluardom, Bretonom i Soupaultom.
Ovako je Marko Ristić pisao o tome 1929. godine u tekstu André Gide na vidiku:
Jedan leš. Pod tim nemilosrdnim naslovom, nekoliko neumoljivih mladih ljudi izdalo je, godine 1924, povodom smrti Anatolea Francea (naročito povodom neizbežne i bestidne orgije ultrapohvalnih, poniznih i šupljih nekrologa koje povlači za sobom smrt jednog 'velikog pisca'), jedan listić-pamflet koji je oštrim i ozbiljnim rečima imao da žigoše sve ono što je mrtvo i neprimljivo u delu Franceovom, i više još u moralnom položaju njegove ličnosti, u osnovnom smislu onoga što je stvorio i svojim životom zajamčio. Krik, možda, i koji u profesorskim očima nije nikakav argument, ali krik duboko opravdan, i u takvom momentu više no ikada, izraz jedne nužnosti, u kome ne treba nikako videti neki ćudljivi, prkosni gest. Puna smisla i bogata posledicama, potreba za jasnim moralnim opredeljenjem zahtevala je taj izražaj desolidarizacije, tu manifestaciju 'odvojenog mišljenja'.
Jasno da uplašeni šonje koji su se sa svojim panegiricima javili u hrvatskim medijima nikako nisu u stanju shvatiti što bi to desolidarizacija uopće trebala predstavljati. Desolidarizacija u ovom slučaju zapravo uopće nema veze sa samim Dedićem, već s 'orgijanjem' koje je uslijedilo nakon njegove smrti.
Jer ako i nema govora o tome da je Arsen Dedić u bilo kojem smislu - pazite sad! - pre-cijenjen, ovo precjenjivanje koje je nastupilo nakon njegove smrti, poplava dedićevskih ditiramba koji su poput najgoreg tsunamija pokosili ovdašnje obale i natopili dirljivim suzama-hvalospjevnicama bespuća hrvatskih medijsko-intelektualnih vriština, sve je to, dakle, učinilo nešto što se dotad moglo smatrati nezamislivim. Sveznadarski cinični skelet sazdan od riječi 'pre' i 'cijenjen' možda se i prvi put iz nečeg stupidnog i nezanimljivog nehotice preobrazio u gotovo simpatičnu doskočicu.
Naime, u ponoru što ga tvore rasprave podno tekstova na sajtovima, netko napuhan usudio se napisati dvije rečenice, a svaka se sastojala od tek jedne riječi. Koliko se god to doimalo priglupim, ispalo je poštenije od svih krikova i zapomaganja s pogledom upućenim u nebesa. A u pitanju je bila samo ova izjava:
Dedić? Precijenjen.
foto: blxentro (Flickr)
