U svoj sili nagrada koje cijene ljudsku glupost, i gdje pobjeđuje ono što je nehotice ispalo ružno, glupo, komično i besmisleno, jedna od najpoznatijih je ona koja cijeni
najbesmislenija znanstvena istraživanja. Doduše, čak i u ovom kontekstu govorimo o više različitih 'nagrada', pa tako, primjerice, postoje nagrade za najbesmislenije znanstveno istraživanje tima stručnjaka, najbesmislenije doktorske dizertacije i slično. Nekada su ta nagrađena istraživanja jednostavno smiješna, a ponekad su u pitanju zaista uznemirujuće stvari koje vas dovedu do egzistencijalnog ponora, gdje uviđate kolika je život zapravo isprazna svinjarija i koliko smo mi ljudi iskonski tupava i jadnjikava bića. Nekako vam dođe žao da iz primordijalne kašice u čudo života nisu zakoračila posve drukčija stvorenja, recimo na bazi radija, ili da je vrhunac evolucije umjesto čovjeka na primjer kapibara.
Među takva odiozno uznemirujuća istraživanja spada i ono stanovitog
Chibuihema Amalahe. Ovaj nigerijski doktorand je, naime, odlučio
znanstvenim putem dokazati kako gay brakovi nisu opravdani.
'Koristio sam se magnetima u ovom znanstvenom istraživanju. Uzeo sam magnete i kada sam spojio dva horizontalna magneta sa sjevernim polom došao sam do zaključka da se oni ne privlače. Oni se odbijaju, odnosno odguruju se jedan od drugoga, što će reći da muškarac ne bi trebao privlačiti muškarca… U fizici, kada trljate dvije čestice one se ne privlače, ali ako to činite u drugom mediju, one se privlače, zbog naboja. Ako obje čestice imaju jednak naboj, one se ne privlače, što znači da muškarac ne može privlačiti drugog muškarca jer su isti, i žena ne može privlačiti drugu ženu, jer su iste. Tako sam pomoću znanosti fizike utvrdio da je istospolni brak pogrešan.'
Ako ovo zvuči poznato, za to svakako postoje dobri razlozi. Jer naš dr. Amalahe kao da je malko đapićevao: naime, njegove su teorije opasno bliske teorijama uglednih hrvatskih mislilaca, poput Lucije Čikeš, saborske zastupnice HDZ-a, koja je prije nekoliko godina na saborskoj sjednici izjavila sljedeće:
'Cijeli svemir je heteroseksualan, od atoma i najsitnije čestice, od muhe do slona. Po zakonima fizike, jednaki naboji uvijek se odbijaju, a različiti privlače. Kada bi se jednaki počeli privlačiti, sve bi se urušilo i nestalo. Mjesec se tada ne bi okretao oko Zemlje nego bi pao, Zemlja se ne bi okretala oko Sunca nego bi pala i spržila se ili odlutala i smrzla se.'
Očito je, dakle, da veliki umovi slično razmišljaju. Zato možda ne bi trebalo biti čudno ni kada znanstvenici krenu s postavljanjem hipoteza i zatim ih dokažu, e da bi se ispostavilo kako je netko već učinio nešto slično. Pa ipak, posebno je zanimljivo kada znanstvenici objave otkriće do kojeg su neki ljudi došli prije najmanje 250 godina. Takav slučaj je s
revolucionarnim istraživanjem britanskih znanstvenika koji su otkrili - pazi sad! - da bogatiji čitaju više od siromašnih, odnosno da su bogatiji obrazovaniji.
'Socioekonomsko porijeklo jako utječe na to koliko ljudi čitaju u Ujedinjenom kraljevstvu', naslov je kojeg posljednjih nekoliko dana možemo pročitati ne samo u svim britanskim novinama, već i na brojnim američkim portalima posvećenim kulturi. Otkrivanje tople vode u znanstvenoj zajednici na prvi pogled nije ništa novo, no istraživanja ovakvog tipa ipak ukazuju koliko ljudi koje nazivamo intelektualnom elitom ne shvaćaju svijet u kojem živimo.
Interes i čuđenje koje su pobudili rezultati ovog istraživanja kod medija u zemlji u kojoj je klasna podjela petrificirana i puno očitija nego u većini drugih zapadnih zemalja, govori nam mnogo o vremenu u kojem živimo. Upravo zato to istraživanje nije samo najobičniji intelektualni eksces, kratak spoj u ljudskom mišljenju kojeg bi trebalo ignorirati ili ga šiknuti u ladicu kurioziteta.
Naime, ljude koji su radili ovo istraživanje u kojem je sudjelovalo 1500 ispitanika, znanstvenike koji su vjerojatno završili Oxbridge, čini se kao da uopće nije dotaknula više od 250 godina duga tradicija koju možemo pratiti od Voltairea, Diderota, d'Alemberta ili Rousseaua. To kao da ne postoji. A da ne govorimo o marksizmu i školi mišljenja koja se od 19. stoljeća naovamo bavila upravo ovime što su sada ti znanstvenici spoznali kao nekakvu činjenicu.
Zanimljiv je taj zaokret kojem mi, ljudi ovog vremena, imamo čast svjedočiti. Bog koji je tako spektakularno umro prije stotinu i pedeset godina danas ne samo da je živ, već je i veoma živahan, pa ljudi u njegovo ime rade raznorazne ogavnosti, kako bi se nakon smrti šćućurili uz njegovo toplo milosrdno krilo. Tradicija prosvjetiteljstva? Gdje je točno to prosvjetiteljstvo? Odjekuje li ono kao nekakva daleka jeka u shizofrenom procjepu američkog obrazovnog sustava, koji je dublji od Marijanske brazde – jer sada u mnogim američkim školama učenici, odnosno njihovi roditelji, biraju hoće li na satu biologije učiti o teoriji evolucije i darvinizmu ili će sve to zanemariti i učiti o kreacionizmu i tome kako su ljudi trčkarali pored dinosaurusa prije deset hiljada godina.
I zato se nagrade za glupost i ismijavanje našeg dr. Chibuiheme, kojem je podvrgnut od strane zapadnih medija kada je objavio 'rezultate' svog istraživanja, čine kao najobičnije licemjerje. No baš to je pravi amblem našeg vremena, u kojem
Richard Dawkins trati i ono posljednje od svog nezanemarivog znanstvenog talenta na polemike i rasprave s britanskim klerom o opravdanosti darvinizma.
Neven Svilar
foto:
dayna mason 
