Sukobi pisaca i kritičara postoje otkad je pisaca i kritičara. Nekada su se stvari u književnom univerzumu rješavale u najbrutalnijoj od svih arena, u novinskoj polemici. Najžešće polemike su u pravilu bile i najbolje polemike, a znale su biti tako krvave, brutalne i agresivne da bi se čitatelj upitao kako se poraženi uopće može nastaviti baviti tako krvavim, brutalnim i agresivnim sportom kao što je književnost.
Najopakije polemike uvijek su bile neusporedivo agresivnije i pogubnije po zdravlje natjecatelja od bilo kakve MMA borbe – upravo zato najbolje polemike između dobrih pisaca ostaju zauvijek upamćene, za razliku od fizičkog nasilja koje se čini… pa nekako suviše ljudskim, svakako nedovoljno artificijelnim i pompoznim. A samim time i manje uvjerljivim.
Usporedbe radi, brutalan napad Nietzschea na nespremnog Wagnera mnogo je žešći i upečatljiviji od desnog krošea Maria Vargasa Llose posred kljuke Gabriela Garcie Marqueza. Čak i manje brutalne borbe, poput meča Miroslava Krleže i Miloša Crnjanskog iz 30-ih godina, imaju mnogo jači odjek od navodno dosta žestokog udarca Normana Mailera ravno u tintaru Gorea Vidala, onako ulično i opako - glavom u glavu.
Igor Mandić je, pak, u tekstu Otvoreni listić jednom listu isprebijao jadne književne mediokritete iz Hrvatskog književnog lista koji su ga napali iz svih oružja u prethodnom broju, uključujući i rubriku Pisma čitatelja (i čitatelji su, zanimljivo, istim diskursom napali Mandića kao i autori na čelu sa Zlatkom Tomičićem, tim klasičnim primjerkom našeg državnog pjesnika bez trunke talenta koji se okreće kako vjetar historije puše), gore nego što je Ernest Hemingway nalupao jadnog Wallacea Stevensa, kojeg je još tjedan dana nakon sukoba u krevetu njegovao liječnik.
Danas su, nažalost, polemike na rubu izumiranja; čini se da se u hijerarhiji književne relevantnosti bore za 27. mjesto s epilijem i epigramom. Kod nas one više ne postoje, u tom smislu su nešto poput mirakula. Ako se i ukaže kakva mogućnost za polemiku, pa bila ona i tako žalosno stupidnom kao što je to situacija kada jedan kritičar nazove pisca pristalicom četnika (ili nešto slično tome), književnici u čas oka panično odjure u svoje jazbinice brže od prerijskih pasa ili merkata.
Općenito, kada je riječ o polemikama, usporedba ovdašnjih pisaca i merkata, tih simpatičnih rugobica koje plašljivo stoje na uzvisinama, istrzano i panično pogledavajući lijevo-desno ne bi li ugledali kakvog predatora koji ih se sprema napasti, zapravo uopće nije prenategnuta. Nekad je svaki pošteni pisac koji drži do sebe morao imati oko vrata ogrlicu s kostima i zubima pisaca i kritičara koje je sredio u polemici, i samo je tražio kavgu, a najčešće bi je i našao jer je izazivača uvijek bilo sasvim dovoljno.
Danas se, međutim, na svaki napad od strane nekog kolege književnika ili kritičara, bio on osobne ili profesionalne prirode, brže-bolje obavještava PEN, DHK, HDP, HAZU i dr. da skoče u zaštitu od napada zločestih i agresivnih pisaca koji su bezobrazni, neuljudni, bez manira i neodgojeni, pa napadaju i vrijeđaju bez povoda i očito im nedostaje građanski odgoj.
.
U Americi je situacija ponešto drukčija, pa su se svađe i izrazi netrpeljivosti samo preselili na Twitter, te u ovom trenutku postoji barem deset od medija praćenih otvorenih fronti gdje se pisci prepucavaju, onako američki rječito, koncizno i bez previše pridjeva, s manje od 140 znakova po rundi.
U takvoj sterilnoj atmosferi čovjek se nađe u situaciji da mu se čak i nešto u biti vrlo ružno i jadno učini gotovo simpatičnim, poput one afere otprije tri-četiri godine kada je slovenska pjesnikinja Svetlana Makarovič nasred ulice u Ljubljani išćuškala kritičara prigodnog imena (Marijan Zlobec), i to zbog, zvuči nevjerojatno, njegovih izjava koje su prethodile incidentu punih deset godina.
Ako je nekada postojalo nešto što se zove polemika, ili književna polemika, u vremenu u kojem živimo i pišemo postoji nešto što se zove forum, iliti Internet forum, prekrasno mjesto gdje ljudi najčešće slabog talenta i zlih namjera komentiraju djela drugih. A ako su kojim slučajem ti 'drugi', odnosno pisci čija se djela komentiraju, također slabog talenta i zlih namjera, dolazi do gadnih ishoda. U jednom takvom slučaju autorica romana Electra Galaxy's Mr Interstellar Feller (roman se doista tako zove), Candace Sams, tužila je Amazon FBI-u.
Naime, roman su, sasvim očekivano, popljuvali 'kritičari' na Amazonu, odnosno kritičarka L.B. Taylor, na što je netko pod pseudonimom NiteflyrOne napao tu istu kritičarku, i to s gotovo 400 komentara. Nakon što se otkrilo da se iza imena NiteflyrOne zapravo skriva sama autorica romana, ista je sve komentare brže-bolje izbrisala, no zbog činjenice da je Internet to što jest, oni su i dalje ostali spremljeni u mnogim računalima za sva vremena. Candace Sams je zatim tužila Amazon FBI-u, a čitavu farsu Neil Gaiman je nazvao "teškom katastrofom" i dobrim podsjetnikom autorima što se može dogoditi "ako itko osjeti potrebu odgovoriti na lošu kritiku ili na trolanje".
Sve ovo, dakako, nije ništa novo. Naime, prije točno deset godina Anne Rice se žestoko obrušila na kritičare na Amazonu izjavivši kako "pristupaju njezinom tekstu iz krivog ugla". Tada je napisala i nešto zbog čega su je mnogi napali, iako se teško ne složiti s njom: "Vaše glupe i arogantne pretpostavke o meni i onome što radim su obične klevete. Koristite ovaj sajt kao da je riječ o javnom pisoaru gdje smijete objavljivati netočnosti i laži."
Iako su možda najgori tekstovi uopće oni koje možemo nazvati "
O tempora, o mores! člancima" gdje se zaziva tobožnja bolja prošlost, našli smo se u situaciji da je ovaj tekst ispao upravo to, što ćemo si ovaj put dopustiti. Jer prema grozotama takozvanog foruma, odnosno komentara, kritika, opaski, recenzija, raznoraznih mišljenja i pljuvanja ispod tekstova koje je netko napisao, a što ljudi brane argumentom 'demokratičnosti', čak se i šamar nasred ceste čini poput objave čistog intelekta.
Neven Svilar
foto: merkat (
Francesca Cappa)
