Postoje knjige koje mrzite za vrijeme čitanja, štoviše zna vam se desiti i da ih zavitlate u zid, no na kraju ne samo što ih dovršite, nego se omražena knjiga, da se poslužimo slikom Huga Balla, tetovira u olujne valove vašeg cerebrospinalnog likvora, i više je nikada ne zaboravite. Ona se ugradi u vas, a sa svakom idućom knjigom pretvarate se u neku vrstu Transformera koji se umjesto u opasni auto ili tenk pretvara u niz književnih asocijacija, kao kakav tekstualni Golem koji na sebi ima više od jedne formule što mu omogućava postojanje. Sistem je isti kod svih ljudi, pisanje je ono što je upisano u sve nas. I ako u početku bijaše riječ, to jest tekst, to jest pisanje, ne moramo biti zagovornici holističke metode da bismo shvatili da je književnost ključna u održavanju balansa životne snage, što će reći zdravlja. U tom smislu, biblioterapija je nešto što nije moralo biti izmišljeno da bi uopće postojalo, no na ringišpilu trendova sada se pojavila i ova nova, avangardna metoda liječenja.
Naime, u Velikoj Britaniji, stoji
u članku Boston Globea, biblioterapija je postala veoma raširenom metodom u tretiranju nekih zdravstvenih poremećaja, dakako psihološke prirode. Liječnici su postali svjesni vrijednosti teksta kao lijeka prije desetak godina. Tada je liječnik
Neil Frude otkrio pozitivne učinke na pacijente koji su čekajući na terapiju čitali razne knjige iz područja popularne psihologije i
self-help pristupa. No,
self-help knjige su rijetko do kraja bezopasne tako da je posve jasno da u ovom smislu tekst postaje ono što
Bernard Stiegler naziva
pharmakon (φάρμακον), drugim riječima lijek koji u sebi sadrži i otrov koji uzrokuje bolest.
Knjiga odista jest i lijek i otrov. Uostalom, u spomenutom članku u Boston Globeu stoji citat jednog liječnika iz 1867. godine, u kojem se upozorava da je "čitanje u krevetu loše za oči, mozak i živčani sustav".
Naravno, biblioterapija nije nov pojam. Prije stotinjak godina ovom se kovanicom prvi poslužio svećenik Samuel Crothers. Od tada pa do danas vidjeli smo brojne inačice ovog pojma, pa samo engleski jezik poznaje riječi poput bibliopathy, bibliocounseling, biblioguidance i literatherapy.
Nakon prvotnih saznanja iz 2003. godine, Britanci su se odlučili na dodatno proučavanje medicinske vrijednosti jezika. U lipnju je pokrenut program koji je omogućio liječnicima u cijeloj zemlji da propisuju knjige kao lijekove. Pacijenti koji pate od depresije, koja je samo jedna od petnaestak poremećaja u sklopu programa, sada dobivaju knjige na recepte, i to sljedeće naslove: Overcoming Depression, Mind Over Mood, i The Feeling Good Handbook, a tu su i naslovi poput Break Free from OCD, Feel the Fear and Do it Anyway, Getting Better Bit(e) by Bit(e) i How to Stop Worrying. U prva tri mjeseca prošle godine izdano je preko sto tisuća primjeraka ovih naslova.
Neil Frude izazvao je porugu kada je na pitanje kako to da knjige imaju pozitivno djelovanje na pacijente (što je dokazano brojnim testovima) odgovorio jednom riječju: magija. No, komunikacija jest magija, a čitanje knjiga, ako i nije dvosmjerna komunikacija, svakako može preuzeti na sebe ulogu nečeg sličnog: rušenja `četvrtog zida bolesti`. Pomoću knjige pacijent tako može shvatiti da i drugi imaju slične probleme i da nije sam u onome što mu se događa.
