Knjigom u glavu

Donald Trump, trenutno vodeći republikanski kandidat u utrci za predsjednika SAD-a, pozvao je sinoć na rješavanje problema zvanog muslimani. Rješenje glasi: zabrana ulaska svim muslimanima u Ameriku. To nije sve, Trump je pozvao na stvaranje opsežnog dosjea o svim građanima SAD-a muslimanske vjeroispovijesti, njih desetak milijuna. Nije rekao, doduše, znači li to da će ti građani morati hodati s velikim zelenim polumjesecom ušivenim u kapute, no to su već detalji koji će se rješavati putem.

Usprkos zgražanju velike većine političara, pa čak i iz republikanskih redova, ovaj Trumpov potez ne treba tumačiti kao puko baljezganje fašistoidnog idiota, već kao promućuran politički potez kojim Trump želi osigurati svoju ionako znatnu prednost pred ostatkom republikanske karavane koja se natječe za predsjedničku nominaciju. Upravo se ta činjenica ukazuje kao posebno bolna osuda sadašnjeg političkog trenutka.

Živimo u vremenu u kojem se takvog čovjeka ne promatra kao običnog zatucanog i neobrazovanog redikula već je riječ o najizglednijem kandidatu za preuzimanje u ruke dugmeta kojim se može pokrenuti ubilačka vojna mašinerija s preko četiri tisuće nuklearnih bojevih glava. U vremenu u kojem se na donedavno demoniziranog republikanskog sokola Dicka Cheneya, jednog od političara zaslužnih za smrt stotina tisuća ljudi širom planeta u posljednjih petnaestak godina, gleda kao na glas razuma unutar stranke koja će za godinu dana najvjerojatnije imati potpunu kontrolu nad svim polugama moći u Americi. Vremenu u kojem su neocon sokoli postali obični ptići koji cvrkuću o miru i toleranciji, ne zato što su promijenili retoriku, već zato što je destruktivni i mrzilački gnjev kojeg su pomogli stvoriti nadrastao njih same pretvorivši ih u običnu fusnotu u hrestomatiji mržnje i gluposti.

Vremenu u kojem se američki predsjednik Barack Obama, dobitnik Nobelove nagrade za mir, na svečanoj večeri u Bijeloj kući šali kako će dronovima riješiti problem zvan Jonas Brothers, teen idole u koje su zaljubljene predsjednikove kćeri. To je smiješno zato što je moguće. Jer dok se dvoranom orio ulizivački smijeh prisutnih gostiju kojima se jako svidjela predsjednikova šala, u nekim drugim dijelovima svijeta zbivala se akustika nešto drukčijeg tipa; simpatični i smiješni dronovi siju smrt u selima u zemljama za koje prosječni Amerikanac nikada nije čuo. Izvještaji nekih UN-ovih agencija opisuju strah djece od vedrog neba, jer je upravo to posljednji prizor koji su članovi njihovih obitelji i prijatelji vidjeli. Plavetnilo neba i divan, kristalno čisti dan je trenutak kada dron donosi smrt. Izvještaj Pentagona o dronovima kaže kako je svaka smrt nedužnih ljudi u napadima dronova "iako svakako nesretan događaj, opravdan ako je riječ o napadu na ciljeve koji su označeni kao potencijalno opasni za sigurnost Sjedinjenih Država".

Plavo nebo znači smrt u nekim dijelovima plavog planeta, možda jedine životvorne kuglice koja pluta kmicom svemira. U drugom dijelu svijeta se, međutim, ne raspravlja toliko o tom ratu, o smrti koje donosi nebo, koliko o jednom drugom, mnogo značajnijem ratu. Taj rat, ili ratovi, još nisu započeli, no točno se zna datum njegova početka, a ljudi diljem 'slobodnog svijeta' odlaze u dućane kako bi što spremniji dočekali njegov početak, najavljen za 18. prosinca. Doduše, ne kupuju se konzerve i pitka voda, već svjetlosni mačevi, crne maske i maketice letjelica. To je rat koji puni stupce novina i zbog kojeg mnoge hvata jeza i neugoda.

I dok ljudi kupuju makete Zvijezde smrti Dartha Vadera, većina ne vidi da se ta mrka kugla karakterom ne razlikuje mnogo od našeg planeta. Iako je čovječanstvo odaslalo u svemir divnu matematiku Bacha i Mozarta, ako će neki kozmički slučajnik prisloniti uho uz ovaj sistem, suočit će se s muzikom sfera drugog tipa. S drugom vrstom rekvijema, jer ovaj planet proizvodi valove detonacija u svom svakodnevnom danse macabreu.

U Siriji, nesretnoj zemlji za koju je svatko tko je to htio već prije deset godina znao da će biti poprištem sukoba koje će potaknuti upravo Sjedinjene Države, s obzirom da su u vrijeme Bushove administracije procurili podaci kako je plan Amerike u sljedećih nekoliko godina napasti Siriju, iz plavoga bi neba još nešto osim bombe moglo pasti na glavu stanovnicima. Mogla bi ih pogoditi knjiga The Book of Strange New Things Michela Fabera. Ovaj je pisac napisao protestno pismo britanskom premijeru Davidu Cameronu nakon što je britanska kruna odlučila stupiti u sukobe u Siriji, priloživši uz pismo i primjerak svoga romana.

"Znam da se knjiga ne može uspoređivati s bombom u sposobnosti sijanja smrti i patnje, ali svatko od nas mora dati doprinos kakav može, pa sam pomislio da ako bacite iz aviona moju knjigu, možda će i pogoditi nekog Sirijca u glavu." Dodao je da "uz malo sreće možda ubiju i neko dijete, jer su njihove lubanje ipak nešto mekše." Prošloga utorka, 2. prosinca, britanski je parlament donio odluku, 397 za i 223 protiv, kako će stupiti u rat protiv islamističkih ciljeva u Siriji.

"Osjećao sam se tako mučno, utučeno i ogorčeno što čovječanstvo nije naučilo ništa u proteklih deset tisuća godina, sto tisuća godina, koliko god da već vodimo ratove, a ljude poput Camerona očito ne zanima što pojedinci imaju za reći o tom pitanju", rekao je Faber, podsjetivši na riječi zastupnika Mercera koji se pohvalio napretkom čovječanstva: "Ta pomisao da mi samo roknemo tamo neku bombu je zastarjela. Koristimo veoma precizno, veoma smrtonosno naoružanje."

Faber se prisjetio Georgea Orwella, rekavši kako je sve ovo kao u 1984. "Orwell bi plakao. Nemam riječi. A riječi poput Mercerovih smo već slušali, za vrijeme rata u Iraku."

S obzirom da je postala vojni poligon svjetskih sila, iz Sirije bježi tko god može, što znači da ako Faberova knjiga i pogodi dijete u Siriji, to je barem jedan problem manje za vjerojatnog sljedećeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, i za vrijedne ljude koji će sastavljati dosjee o muslimanima.