Iako su dnevnici posve privatna umjetnost, ipak je jasno kako su neki od njih pisani s namjerom da ih jednom čitaju nepoznati ljudi. S druge strane, neki su dnevnici toliko osobno pisani da je potpuno jasno da njihovi autori nisu željeli da ikada budu objavljeni. Primjer za ovaj posljednji slučaj jest dnevnik Kurta Cobaina, koji je objavljen kako bi se zadovoljila potreba za konzumacijom all things Nirvana, pa su u toj masovnoj fanovskoj histeriji u nekakav gadljiv poluproizvod upakirani tekstovi čovjeka koji je u svoje bilježnice zapisivao stvari koji sigurno nikada nitko nije trebao vidjeti.
Objašnjenje ljudi koji su odlučili objaviti Cobainove dnevnike, odnosno gospođe koja ima prava na njegovu ostavštinu i koja se tim pravima vješto služi u svrhu vlastite financijske koristi, jest da je u pitanju djelo od velike umjetničke važnosti, te da bi bilo bezobrazno uskratiti svijetu nešto tako značajno. Courtney Love je postala nešto poput Maxa Broda 21. stoljeća, s tom razlikom da se slučajno potrefilo da joj je kapnulo nešto dolara u džep, vjerojatno dovoljno da si sagradi dvorac u Americi.
Postoje i potpuno suprotni slučajevi, gdje su autori pisali dnevnike s pogledom krišom uperenim prema vječnosti, da bi im bolje polovice upropastile mukotrpnu rabotu. Najpoznatiji je slučaj Andréa Gidea, skribomana s nekoliko briljantnih romana, koji je imao visoko mišljenje o svome opusu. U tom smislu bio je nešto poput francuskog Krleže. Uostalom, nije Krleža bez razloga često citirao smiješnu Gideovu proklamaciju da će njega i njegovo djelo ljudi početi zaozbiljno cijeniti tek za pedeset i kusur godina.
A Gideovi dnevnici su trebali biti dodatni potporanj toj velikoj gromadi od opusa, intimni stupovi, nešto poput tekstualnih karijatida koje će dati ljudsko lice tom božanskom daru za nova pokoljenja. Usprkos tome, njegovi su dnevnici lišeni pretjerane afektacije - nesumnjivo, dokaz golemog talenta.
"Kad god budem spreman zapisati zaista iskrene bilješke u ovu tekicu, morat ću postići takvo razmršenje svoga začepljenog mozga da, kako bih podigao svu tu prašinu, čekam niz velikih praznih sati, ozdravljenje, za vrijeme kojeg će moje konstantno razbuđene znatiželje biti smirene; za vrijeme kojeg će moja jedina briga biti ponovno otkrivanje samoga sebe."
Fortuna se, međutim, gadno našalila s Gideom i odlučila je gospođi Gide dati u ruke neke od stranica koje nisu trebale biti za svačije oči: upravo one stranice koje su njegovu suprugu najviše zanimale, a ticale su se Gideove homoseksualnosti, koje je gđa Gide zasigurno bila svjesna s obzirom na činjenicu da, kako se to lijepo kaže, brak nikada nije bio konzumiran. Nije pomogla ni činjenica da je Gide, po uzoru na jedan drugi slavni francuski književni par pedesetak godina ranije, pobjegao u London sa svojim ljubavnikom Marcom Allégretom. Koji je imao tek petnaest godina. I bio Gideov posinak.
Gideova supruga Madeleine Rondeaux, inače njegova rođakinja, to nije mogla podnijeti i potpalila je te strahobalne stranice na kojima je pisac dugo radio, kao i većinu njegove korespondencije koju je godinama brižno čuvao i pripremao za objavljivanje. Srećom, barem je dobar dio dnevnika ostao sačuvan.
André Gide bio je jedan od onih umjetnika homoseksualaca koji su potpisali peticiju za Oscara Wildea (irski dendi smatrao je da je upravo njegovom zaslugom njegov prijatelj Gide postao homoseksualac) i koji je služio zatvorsku kaznu zbog onoga o čemu se ne usudimo govoriti.
Ljudi vole citirati Oscara Wildea, a jedan od češćih u toj citatnoj beskonačnosti jest onaj iz Importance of Being Earnest, djela tako lijepo prevedenog na hrvatski kao Važno je zvati se Ernest: "Nikada ne putujem bez svog dnevnika. Čovjek treba imati nešto senzacionalno za čitati u vlaku." Među umjetnicima homoseksualcima koji nisu potpisali peticiju za Wildea bio je i Henry James. On se borio sa svojom homoseksualnošću, što je očito i iz njegovih fikcionalnih djela kao i iz autobiografskih tekstova.
Sam Wilde nije imao nimalo visoko mišljenje o toj prozi, štoviše, rekao je da "piše prozu kao da je u pitanju mukotrpna obaveza". Ni Virginia Woolf nije birala riječi kad je u pitanju Henry James, pa tako u jednom pismu Lyttonu Stracheyu (Woolf je jedno vrijeme bila zaljubljena u Stracheya, koji je također bio homoseksualac) piše: "Molim te, reci mi što nalaziš u Henryju Jamesu… Imam njegova djela ovdje, i čitam ih, ali ne nalazim ništa osim blage ružičaste razvodnjenosti, urbane i slatkorječive, ali vulgarne i blijede… Imaju li ta djela ikakvog smisla?"
Virginia Woolf je pisala dnevnike godinama, i u njima nalazila duboki smisao, iako je pravi dnevnik počela pisati 1915. godine, kada joj je bilo 33. Vodila ga je sve do smrti 1943. godine. Iza sebe je ostavila 26 tomova rukopisa, nastalih u gotovo tri desetljeća pisanja.
Evo što je o vođenju dnevnika u dnevnik zapisala 1919. godine: "Izvadila sam ovaj dnevnik i čitala ga, kao što osoba čita ono što napiše, s nekakvim intenzitetom zbog krivnje. Priznajem da je grub i nasumičan stil dnevnika, često tako negramatičan, i koji zahtjeva promjene, pomalo utjecao na mene. Želim reći nekoj sebi koja će to čitati kasnije da mogu pisati mnogo bolje; i da ne gubi vrijeme na ovo; i zabranjujem joj da dopusti da itko to vidi. I sada mogu dodati maleni kompliment i reći da posjeduje žestinu, nemar i jedrinu i da katkad pogađa neočekivano točno u središte stvari. Ali ono što je bitno jest da vjerujem da je navika pisanja samo za vlastite oči dobra vježba. Opušta ligamente. Bez obzira na promašaje i posrtaje."
Osim same Virginije Woolf, njezin dnevnik, "tekst samo za vlastite oči" čitala je i Sylvia Plath. Ona je počela pisati dnevnik još kao djevojčica, s jedanaest godina. I ona je, kao i Woolf, koristila dnevnik kao veliku pomoć za rad na 'formalnim djelima'. Njoj je dnevnik bio nešto kao zagrijavanje za književni rad. Evo izvatka iz njezinog dnevnika u kojem opisuje suočavanje s dnevnikom Virginije Woolf:
"Upravo sam uzela blagoslovljeni dnevnik Virginije Woolf koji sam kupila s kolekcijom njezinih romana u subotu s Tedom. I rješava se svoje depresije zbog toga što ju je odbio Harper's (ni više ni manje! - - - ne mogu vjerovati da su i giganti bivali odbijani, također!) tako što čisti kuhinju. I spravlja bakalar i kobasice. Blagoslovljena bila. Nekako osjećam da mi je život povezan s njezinim. Volim je --- nakon što sam pročitala Mrs. Dalloway --- i još uvijek čujem glas Elizabeth Drew od kojeg mi nastaju žmarci u velikoj učionici, čitam To The Lighthouse. Ali njezino samoubojstvo, imala sam osjećaj da sam ga kopirala tog crnog ljeta 1953. Samo, ja se nisam mogla utopiti. Valjda ću uvijek biti previše ranjiva, i blago paranoična. Ali također sam prokleto otporna i zdrava. I sretna kao u snu. Samo ja moram pisati. Osjećam se bolesno ovoga tjedna, zato što već dugo nisam ništa napisala."
U dnevnicima svih spomenutih pisaca možemo naći dijelove u kojima slave dnevničku formu i značaj dnevnika za njihov književni rad. Recimo, Gide je često u svome dnevniku pisao o koristi dnevnika: "Dnevnik je koristan tokom svjesnih, namjernih i bolnih duhovnih evolucija. Tada želiš znati na čemu si… Intimni dnevnik je zanimljiv posebno kada bilježi buđenje ideja; ili buđenje osjeta u pubertetu; ili kad osjećate kako ćete umrijeti."
No koliko god godina pisanja otišlo u dim kada je gospođa Gide zapalila dnevnik supruga, što bi tek bilo da je netko potpalio dnevnike Anaïs Nin? Crtkajući po badnjaku njezinih dnevničkih godova mogli bismo otupiti šestar, jer je riječ o golemom dnevničko-skribomanskom pothvatu. Anaïs je, poput Sylvie Plath, počela pisati dnevnik s jedanaest godina, i nije prestala sve do svoje smrti u sedamdeset i petoj. I Nin je ukazivala na važnost njezina dnevnika ne samo u smislu samospoznaje već i kao sjajnog književnog poligona.
"Upravo za vrijeme pisanja Dnevnika otkrila sam kako uhvatiti žive trenutke. Vođenje Dnevnika cijelog svog života pomoglo mi je da otkrijem neke osnovne elemente ključne za vitalnost pisanja. Kad govorim o odnosu moga Dnevnika i pisanja nije mi namjera generalizirati da bih ukazala na važnost vođenja dnevnika, ili nagovarati bilo koga da to čini, tek naprosto želja da izvučem iz te navike neka otkrića koja lako mogu prenijeti na druge tipove pisanja. Od svih njih najvažniji su prirodnost i spontanost. Ti elementi proizlaze, kako sam otkrila, iz moje slobode izbora: u Dnevniku sam samo pisala o onome što me iskreno zanima, o onome što sam snažno osjećala u tom trenutku, te sam otkrila da ta gorljivost i taj entuzijazam stvaraju jasnoću koja često nedostaje u formalnim djelima. Improvizacija, slobodne asocijacije, posluh prema tome kakve sam volje, naglost, sve je to proizvelo bezbrojne slike, portrete, opise, impresionističke skice, simfonijske eksperimente u koje sam mogla uroniti po volji kada mi je trebao materijal."
Uroniti u trag vlastitog života je izuzetno snažno oružje za samootkrivanje, ali jednako tako i uranjanje u tragove tuđih života. Snaga dnevnika jedinstveno je čudo.
