Knjiga je novac

Smatra se da su prvi tekstovi u povijesti, prije nekoliko tisuća godina, zapravo bili neka vrsta financijskih zapisa. Drugim riječima, knjiga i novac su oduvijek ne samo blisko povezani, već je knjiga nastala kao odraz profita i način reguliranja i praćenja profita.

Prije nekoliko dana objavljen je podatak prema kojem je u Americi prošle godine u knjižarstvu, koje se definira kao skupni naziv za različite oblike trgovine knjigama, časopisima, zemljovidima, muzikalijama i slično, objavljenim na bilo kojem mediju, okrenuto 27 milijardi dolara, što će reći 2,6 posto više nego u 2013. godini. To je još uvijek značajno manje od 1,5 bilijuna dolara, odnosno tri posto svjetskog BDP-a, koji se godišnje okrenu u trgovini oružjem, što dakako ne znači da ono što se u Americi zove book industry ili book business nije big business.

Zanimljivo je da je još 1911. godine Encyclopedia Britannica nazvala izdavaštvo "čisto komercijalnom djelatnošću", čega su stoljećima prije toga, praktički od Johannesa Gutenberga, bili svjesni svi evropski izdavači i trgovci, iako se vječno perpetuirao mit o knjizi kao o nečemu što nadilazi kategoriju puke komercijalne djelatnosti.

Iako ovi podaci o profitu koji se okreće u SAD-u zvuče nevjerojatno, činjenica je da ni najrazvijenije evropske zemlje ne zaostaju mnogo za Amerikom kada govorimo o izdavaštvu odnosno o knjižarstvu. Recimo, u Njemačkoj je prošle godine u knjižarstvu okrenuto 9,5 milijardi dolara, što je ipak nešto manje od rekordne 2010. godine, kada je okrenuto 9,74 milijardi dolara.

Kad je, pak, riječ o Hrvatskoj, dovoljno je kazati kako su ovdje u pitanju nešto manje brojke. Iako se Hrvatska, odnosno jedan hrvatski grad, može 'pohvaliti' činjenicom da je među prvima potaknuo pogled na knjižarstvo upravo kao na veliki biznis. Ne treba uopće naglašavati da je mjesto o kojem govorimo Dubrovnik, koji je vrlo brzo nakon pojave tiskanih knjiga, još u periodu inkunabula, postao važnim dijelom evropske knjižarske mreže, uz gradove poput Pariza i Venecije. S pojavom tiskarskog stroja knjige odmah postaju roba, no bilo bi sasvim pogrešno smatrati da one nisu bile roba i prije toga.

Trgovina knjigama, dakako, još ne u formi kodeksa, bila je dobro poznata u starom EgiptU, a prodaju i posudbu knjiga bilježi i Talmud. U antici su poslovi nakladnika i knjižara bili objedinjeni. U 5. stoljeću prije nove ere knjižari u Ateni su prodavali knjige na agori, a od 4. stoljeća knjižarska se mreža počela razvijati na Rodosu i dolazi do pojave putujućih knjižara. Najveće antičko kulturno odnosno knjižarsko središte bila je Aleksandrija, koja je već u 3. stoljeću prije nove ere bila najveći proizvođač knjiga.

Dolaskom do prevlasti Rima, prvo u vrijeme republike pa potom i u periodu carstva, prodavači (bibliopolae) su u svojim trgovinama, zapravo prvim knjižarama (tabernae librarii) imali ispisane rukopise koji su bili na prodaju; a prvi katalozi knjiga na prodaju datiraju još iz 1. stoljeća prije nove ere.

U periodu pojave prvih sveučilišta u Evropi, s nastankom velikih obrazovnih institucija u Bologni, Parizu ili, primjerice, Oxfordu, postojale su službe za prepisivanje i raspačavanje, odnosno prodaju knjiga. Stationarius, tj. knjižar, organizirao je izdavanje sveučilišnih udžbenika i imao zajamčenu značajnu zaradu, koja je ovisila o cijeni nastanka knjige, kao i o 'važnosti' samoga naslova. Ovo se danas može činiti arbitrarnim, no u srednjem vijeku upravo je važnost, ili vrijednost, bila strogo hijerarhizirana i nije moglo doći do diskrepancija u cijenama zbog proizvoljnosti trgovaca ili prepisivača.

Još od početka 12. stoljeća, u vrijeme Abelarda, putujući trgovci (venditores librorum) trgovali su knjigama, i to ne samo među visokom aristokracijom. Uvijek, doduše, valja podsjetiti da je razina pismenosti u to vrijeme u Evropi još uvijek strahovito mala i da to, usprkos raširenom mišljenju, vrlo često nije uopće imalo veze s klasom, s obzirom da u 13. i 14. stoljeću, kako je primijetio još Jacob Burckhardt, većina aristokrata nije znala čitati i pisati, a postojala je čitava klasa 'siromašnih studenata' koji su se često nakon studija potucali Evropom u potrazi za poslom. Uostalom, upravo je lik 'siromašnog studenta' ušao u to vrijeme i u kanon evropske književnosti, te su postali omiljeni likovi autorima poput Boccaccia ili Geoffreya Chaucera.

Naravno, gdje je bio novac, tu je bio i popa, tako da ne treba čuditi činjenica da je gotovo cjelokupnu trgovinu knjigama u periodu prije pojave tiskarskog stroja kontrolirala crkva. Samim time, upravo je crkva imala ogromnu ulogu u cenzuri koja se širila i na prodajnu djelatnost, pa čak i do 16. stoljeća i perioda reformacije. Od 15. stoljeća knjige prestaju biti stvar isključivo ekskluzivna i prestižna kao dotad, i najednom je sve više laičkih skriptorija, zbog čega nastaje velik broj skromnije opremljenih naslova za široku publiku.

Kada je riječ o knjižarstvu u Hrvatskoj, prema podacima Enciklopedije LZMK-a prve knjižare su se pojavile uz tiskare koje su proizvodile glagoljske knjige, od S. Bedričića u Senju (1493.) i modruškoga biskupa Š. Kožičića u Rijeci (1529.) No najveće je središte trgovine hrvatskim knjigama u to doba ipak Venecija, koja je u 15. stoljeću značajni evropski tiskarski i knjižarski centar.

Zanimljivo je da su mnogi intelektualci tog perioda ujedno bili i knjižari pa se, na primjer, prodajom knjiga bavio i renesansni filozof Frane Petrić. Knjižar B. Occhi izdao je 1703. prvi popis publikacija na hrvatskom jeziku, a njegovi su nasljednici 1782. osnovali tiskaru i knjižaru u Dubrovniku, koju je 1788. preuzeo A. Trevisan, a zatim 1802. A. Martecchini.

Kakva je situacija s knjižarama u novije doba u Hrvatskoj? Dovoljno je reći - porazna. Primjerice, 1859. godine u Hrvatskoj postoji 12 knjižara, a 1909. godine 74 knjižare. Danas u Hrvatskoj postoji nekoliko desetaka knjižara, a neki gradovi koji su imali knjižare još u 19. stoljeću više ih nemaju. Knjižara u Hrvatskoj danas je sve manje, a koncept prema kojem većina velikih izdavača funkcionira tako da objedinjuju i objavljivanje knjiga i njihovu distribuciju otvaranjem svojih knjižara pred potpunim je rasapom.

Recimo, jedan Algoritam je prije mjesec dana zatražio predstečajnu nagodbu zbog milijunskih dugova i golemog pada prihoda. VBZ je zatvorio svoj knjižaru 'Fadil Hadžić' u Ilici, a govori se i o zatvaranju velike knjižare Algoritma, Profila i Mozaika u Bogovićevoj ulici. Doduše, i u drugim zemljama sve je manje knjižara, pa je tako recimo u Njemačkoj 1999. bilo gotovo pet tisuća knjižara koje su bile članice udruge knjižara, dok ih je prošle godine bilo 3500, što je ogroman pad u manje od petnaest godina.

Međutim, za razliku od SAD-a i Njemačke, nije lako doći do točnih podataka koliko se novca okrene u knjižarstvu danas u Hrvatskoj, ali se sa sigurnošću može reći da u pitanju nisu impresivne statistike.

***

Neven Svilar
foto: Turning Over a New Leaf