Knjiga je knjiga je knjiga

Negdje tamo sredinom prošlog stoljeća, u periodu kada se biološka spekulacija zvana čovjek umalo međusobno istrijebila, neki su likovni umjetnici prestali razmišljati o sadržaju slike, te su se usredotočili na sliku kao fizičku činjenicu. Po prvi put u povijesti slika je prestala biti platformom reprezentacije, i to ne reprezentacije u mimetičkom smislu odnosno u smislu figuralnosti, već uopće forme. U periodu tog egzistencijalističkog grča, u oceanu enformela gdje su umjetnici rastakali formu u fokusu se odjednom našla slika kao fizički objekt, kao stvarni fenomen u prostoru.

Svijest o tome došla je kroz podsvijest, ona je naznačena kod umjetnika kao što su Max Ernst, koji je razvio tehnike frotaže i grataže, i Jackson Pollock, sa svojim 'drip paintingom'. Međutim, čista emanacija tog velikog umjetničkog projekta - kojeg bismo poput žvakače gume mogli rastegnuti na onu stranu lente vremena sve do ekspresionista, pa do Paula Cézannea, pa do 17. stoljeća i nizozemskog majstora Fransa Halsa pa sve do samog početka likovne umjetnosti - došla je u godinama kada je završavala svjetska klaonica s nekolicinom slikara među kojima posebno mjesto zauzima talijanski umjetnik Lucio Fontana. Fontanino epohalno ostvarenje, likovni eksperiment toliko čist i jednostavan, koliko i zastrašujuć i opasan, zove se Concetto spaziale. U svojim manifestima, među kojima je i znameniti Bijeli manifest Fontana tvrdi kako su "Tvar, boja i zvuk u pokretu fenomeni čiji simultani razvoj tvori novu umjetnost." Spacijalni koncepti, Fontanina djela s kraja 40-ih u kojima radi rupe na platnima ('Buchi') odnosno platna koja zarezuje ('Tagli') s početka i sredine 50-ih likovni su ekvivalenti njegovih teorija. 

Dakako, ovaj opasni rez na 'slici' postavlja pitanje što to slika zapravo jest. Samim time postavlja se i cijeli niz drugih pitanja, poput onoga o smislu reprezentacije, pa tako nije potpuna besmislica reći da je u tom smislu Fontana blizak umjetnicima poput Renéa Magrittea koji su se bavili istim zagonetkama, međutim potpuno drukčijom strategijom, koristeći se upravo slikom i samom reprezentacijom, čime su dobivali i element paradoksa. Ovaj veličanstveni rez slike zapravo predstavlja i veliki rez u modernoj umjetnosti te nakon tog čina zapravo i nije bio tako velik korak do potpunog bijega likovne umjetnosti od slikarstva - spacijalni koncept već u svom nazivu ukazuje na značaj kojeg ima za buduću umjetnost, on je jednako tako startni blok konceptualne umjetnosti kao što su to i happening i dadaističke strategije koje su preuzeli umjetnici 50-ih da bi se u 60-im godinama umjetnost potpuno, oprostite na izrazu, 'oslobodila' slike.

No, to je slikarstvo. A kakve veze sa svim tim ima knjiga? Zapravo ima, i to poprilično. Svakako ima danas, u epohi u kojoj je knjiga prestala biti knjigom, i kada pitanje o tome što to knjiga zapravo jest nije potpuno bespredmetno kao što bi se donedavno to zasigurno činilo.

Knjiga kao fizička činjenica svakako je veoma zanimljiv fenomen u vremenu kada su elektronske knjige postale toliko raširene da neke knjižnice više uopće nemaju knjiga u klasičnom smislu riječi. Rasprave o budućnosti knjige koje su toliko učestale posljednjih godina potaknule su interes za knjigu na način za kojim do 21. stoljeća zapravo i nije bilo potrebe. Knjige kao fizički objekt zainteresirale su i znanstvenike koji se intenzivno zadnjih godina bave proučavanjem fizičkih svojstava knjige, ali i likovne umjetnike, tako da sada na određen način uspostavljamo puni krug s eksperimentima o kojima smo prethodno govorili.

Australski umjetnik s adresom u Londonu, Paul Schütze, bavi se upravo knjigom kao fizičkim fenomenom. Njegova nova izložba zove se 'Tiha površina', a u fokusu interesa ovog umjetnika, koji se posljednjih nekoliko desetljeća bavi instalacijama, performansom, fotografijom, videom i muzičkim eksperimentima, interakcija je čovjeka s tiskanom knjigom.

Što je to što knjigu čini knjigom? Je li to knjiga kao tijelo u prostoru? Koliko je značajan taktilni element, dodir knjige?

Ili je jedan od ključnih trenutaka u shvaćanju knjige kao fizičkog objekta upravo nematerijalna komponenta - njezin olfaktivni element? Svakako je zanimljivo istraživanje znanstvenika s University Collegea u Londonu koji su se posvetili proučavanju mirisa starih knjiga, i čija istraživanja dokazuju kako papir sa starih knjiga otpušta na stotine agresivnih organskih spojeva, o čemu smo već pisali prije nekoliko godina.
Upravo je olfaktivni fenomen i jedna od polazišnih točaka izložbe Paula Schützea u Maggs Bros Gallery.

Izložba se sastoji od tri dijela - Papir (knjiga), Babel (serija printova knjiga i stranica knjiga) i In Libro De Tenebris (miris knjige). Ovo posljednje je upravo knjiga mirisa, potpuno crna knjiga čija je svaka strana umočena u parfem istoga naziva.

Neven Svilar
foto: Tate Modern, Paul Schütze, Jackson Pollock (Max Braun)