Kako je umro Pablo Neruda?

Sudbina je htjela da dvojica najpoznatijih pjesnika španjolskog jezika dvadesetog stoljeća budu na određen način povezani s dvojicom ljudi koji s poezijom nemaju nikakve veze, no imaju sa smrću hiljada ljudi. Dvojica pjesnika su Lorca i Neruda, čiji će životi ovisiti o dvojici ljudi koji kao da su ispali iz manuala 'Kako biti latinoamerički diktator u 20. vijeku' – o fašističkim generalisimusima Francu i Pinochetu.

Doduše, dok je Lorca izgubio život direktno od ruke dželata generala Franca, kojem se toliko divio Franjo Tuđman, Nerudina se smrt ipak dugo vremena nije smatrala posljedicom naredbe Pinocheta. No, sumnje su ipak postojale, baš kao i naznake da bi se do dokaza o umiješanosti Pinochetovih fašista u smrt Nerude moglo doći. Iako je prošlo dosta godina od smrti Pinocheta, a još mnogo više od Francove smrti, u Čileu i Španjolskoj još uvijek se izbjegava javna rasprava o masovnim egzekucijama, a što je u svom dokumentarcu pokazao autor odlične knjige U Europi Gert Maak (Maakov dokumentarac o neuralgičnim punktovima Starog kontinenta možemo pratiti na 3. programu HRT-a posljednjih tjedana).

U dubokoj Španjolskoj provinciji još uvijek postoje sela gdje kuću do kuće žive egzekutori i žrtve, i gdje ljudi odgovorni za prokazivanja i likvidacije svojih susjeda, ljudi koje je pojeo mrak, žive u miru i bez straha. Ljudi su nestajali najčešće noću i u Španjolskoj krajem 30-ih nakon poraza republikanaca, baš kao i u Čileu u periodu između 73. i 90. godine, kad bi na vratima zakucali nepoznati ljudi u crnim mantilima. To je ta Noć koju je u svojoj knjizi Čileanski nokturno  (odnosno, u pravom prijevodu Čile noću) opisao Roberto Bolaño, a u kojoj su likovi i Neruda i Pinochet.

Čileanski nacionalni pjesnik, kojem su se divile i recitirale ga generacije, napustio je ovaj svijet niti dva tjedna nakon puča Pinochetove vojne hunte i uklanjanja legitimnog predsjednika Salvadora Allendea, sve dakako pod dirigentskom palicom SAD-a. Čovjek se treba s vremena na vrijeme podsjetiti u kakvom to mi svijetu zapravo živimo. To je svijet u kojem su ljudi neposredno odgovorni za smrt hiljada, na čelu s čovjekom od povjerenja Tricky Dick Nixona, Henryjem Kissingerom, dobili priznanja za svoja djela.

A to je u Kissingerovom slučaju ni više ni manje nego Nobelova nagrada za mir. Nije zato nimalo čudno da je drugi veliki latinoamerički pisac, Gabriel García Márquez, ovu nagradu nazvao Nobelova nagrada za rat.

Iako je Nerudina obitelj kao razlog smrti pjesnika navodila rak prostate s kojim se ovaj borio, mnogi su sumnjali u istinitost službenog objašnjenja. No punih 40 godina moralo je proći da bi došlo do ponovnog otvaranja ovog slučaja. Krajem 2011. godine Komunistička partija Čilea zatražila je ekshumaciju posmrtnih ostataka velikog pjesnika zbog sumnje da je umro od posljedica trovanja, i to nakon što je Nerudin osobni asistent i vozač, Manuel Araya Osorio, izjavio kako su on i Nerudina supruga na dan njegove smrti, 23. rujna 1973. godine, primili čudan telefonski poziv iz bolnice u Santiagu u kojoj je Neruda liječen od raka prostate. Naime, Neruda ih je pozvao da pod hitno dođu u bolnicu jer je netko ušao u njegovu sobu dok je spavao i dao mu injekciju. Nedugo nakon što su oni stigli u bolnicu Neruda je preminuo.

Usprkos tome što Fondacija Pablo Neruda, zadužena za pjesnikovu književnu baštinu i upravljanje radom triju muzeja, odbacuje teoriju o trovanju, do ekshumacije će na kraju ipak doći. Više od godinu dana nakon što je odvjetnik Komunističke partije Čilea, Eduardo Contreras, uložio zahtjev za ekshumacijom Nerude (čiji se kostur nalazi uz onaj njegove supruge Matilde Urrutia na otoku Isla Negra, 120 kilometara zapadno od Santiaga), sudac Mario Carrozo, inače specijaliziran za istraživanje egzekucija počinjenih za strahovlade Augusta Pinocheta od 1973. do 1990. godine, odlučio je da će se ekshumacija zaista i učiniti. Na taj način napokon će se utvrditi prava istina i spriječiti bilo kakva vrst mitologizacije, baš kao što je učinjeno i prije dvije godine u slučaju Nerudinog prijatelja, predsjednika Allendea. Naime, kao i u slučaju pjesnika, dugo su postojale sumnje u istinitost priče prema kojoj je Allende počinio samoubojstvo. No, ekshumacija obavljena u prosincu 2011. je potvrdila da je uzrok smrti Allendea zaista suicid a ne politički motivirano ubojstvo.  

Još uvijek se ne zna točan datum ekshumacije Nerudina kostura, no iz Fondacije Pablo Neruda tvrde kako su dobili obećanje suda "kako će postupak biti izvršen s maksimalnim poštovanjem" ne bi li se "stalo na kraj spekulacijama i sumnjama vezanim uz pjesnikovu smrt".

No, na koncu, sve to ionako neće ništa značiti desecima hiljada likvidiranih, koje su Pinochetovi poslušnici okupili na nacionalnom stadionu u Santiagu i riješili ih po kratkom postupku. Posljednje počivalište trideset tisuća ljudi i danas se ne zna. 

Neven Svilar
Foto: rafa-alves (flickr)