Postoji sport koji je u Europi na vrhu popularnosti odmah iza nogometa, dok je u Hrvatskoj praćenje tog sporta izjednačeno s blagom mentalnom poremećenošću. Riječ je o biciklizmu.
Pisac ovih redaka jedan je od onih rijetkih koji se iz godine u godinu istinski raduje dolasku najvećih svjetskih biciklističkih utrka, trotjednih manifestacija giganata, za koje su čuli i oni koji ne znaju ništa o biciklizmu – Tour de France, Giro d'Italia i Vuelta a España. Nebrojeno puta sam prozvan ekscentrikom (da se izrazimo eufemizmom) nakon što bi ljudi saznali da tri puta godišnje tokom tih trotjednih utrka provodim pred televizorom u prosjeku pet sati dnevno prateći njihove pojedinačne etape. Jer da kako mogu, da ništa se tu ne događa osim što se ljudi voze na biciklu, i zašto onda ne gledam webcam gradske panorame Pekinga ako već volim gledati ljude kako se voze na biciklima i slične budalaštine.
U Hrvatskoj je nepoznavanje i nepriznavanje ovog sporta kojeg u Europi pasionirano prate milijuni toliko izraženo da graniči s nepatvorenom glupošću. A gdje je nepatvorena glupost tamo je neminovno i zlo, a gdje je zlo u blizini je bez sumnje i nacionalizam. Kakve sad veze imaju nacionalizam i biciklizam, osim što su izmi? Najbolji primjer je onaj otprije kojih petnaestak godina, kad su organizatori popularne utrke Giro d'Italia, prijenos koje uživo gleda više od stotinu milijuna ljudi u svijetu, odlučili udijeliti veliku čast susjednim zemljama Sloveniji i Hrvatskoj, tako što će nekoliko etapa ove utrke biti održano na drugoj strani Adrijatika. Slovenci su ovu vijest dočekali kao što je dočekuju i druge zemlje kad dobiju ovakvu čast, dakle kao fantastičnu priliku za turističku promociju. Riječ je praktički o promotivnom spotu turističke zajednice u trajanju od pet sati, gdje milijuni ljudi prate dugačku zmiju na kotačima zvanu Peloton kako vijuga prekrasnim pejsažima, kroz sela i gradove, preko brda i dolina, uz rijeke i potoke, i tako dalje i tako bliže. No u Hrvatskoj to nije tako shvaćeno. Jer što je bilo u pitanju nego obična iridentistička zavjera ljudi koji nisu preboljeli to što Hrvatska obala nakon 1945. više nije talijanska. I da kako se nešto što se zove Giro d'ITALIA može održavati u Hrvatskoj. U najmanju ruku sumnjivo. Ne treba čuditi da nakon tog iskustva Talijani nisu više željeli utrku u Hrvatskoj, iako svake godine ta utrka ide kroz niz zemalja, i to ne samo susjednih (primjerice, prošle je godine Giro krenuo iz Belgije, u kojoj živi velika talijanska zajednica koja je radila u tamošnjim rudnicima).
No, treba biti iskren i kazati kako Hrvatska nije jedina zemlja čijim građanima generalno nije nimalo stalo do ovoga sporta. SAD, zemlja koja se diči epitetom najsportskije zemlje svijeta, što potkrepljuju i svake četiri godine berbom medalja na Olimpijskim igrama, također nimalo ne mari za biciklizam. Čak ni pojava velikog šampiona i osvajača Tour de Francea u 80-ima, Grega LeMonda, nije promijenila odnos američkog sportskog establišmenta prema biciklizmu. No, onda se, krajem 90-ih sve mijenja. Biciklizam postaje fantastika.
Tad se pojavljuje jedan i jedini, najveći od najvećih, Lance Armstrong. I mijenja priču o biciklizmu iz temelja. Iako je većini svijeta nakon nekoliko godina njegovih nemogućih uspjeha bilo savršeno jasno da je Armstrong na najsofisticiranijem krvnom dopingu dostupnom suvremenoj znanosti, Amerikancima to nije bilo nimalo važno. Ono što je važno je uvijek – priča. A priča o karijeri Lanca Armstronga jest narativ što u sebi sadrži sve osnovne sastojke srcedrapateljske priče: uspon, veliki pad i golema životna nedaća i gigantska prepreka koju je naš heroj morao prevazići, nada u bolju budućnost i napokon izdizanje i pobjeda nad svim nevoljama i let na šarenom jednorogu u bolju budućnost. Mladi Armstrong je sredinom 90-ih najveća svjetska biciklistička nada, no potom dolazi rak testisa, koji ugrožava ne samo njegovu karijeru već mu i život dolazi u pitanje. No ovaj orijaš ne samo da prevladava rak već osvaja Tour de France, to najteže sportsko natjecanje svijeta nevjerojatnih sedam puta zaredom i time ulazi ne samo u panteon najvećih sportaša u povijesti već i u srcu i dušu svih američkih domova. On je Božićna bajka kakvu ni Capra ne bi mogao izmaštati, a svi dokazi o sustavnom uzimanju dopinga koje su zle francuske novine početkom novog milenija iznosile protiv njega Amerikancima su bili odvratni i odbojni kao i francuski kukavičluk i podmukli pacifizam koji se tad tako jasno mogao vidjeti.
No, zadnje dvije, tri godine, dokazima protiv Armstronga i svjedočenjima dvadesetak njegovih suučesnika u zločinu brana koja je godinama bila na rubu pucanja napokon je do kraja popustila. Armstrong je priznao zločin, na jedinom mjestu dovoljno golemom i strašnom gdje je priča o svemoći ljudskog htijenja i nade mogla biti ispričanom. U emisiji Oprah Winfrey, mjestu koje je u Americi nešto poput strašnog suda na zemlji, gdje se skupo plaćaju laži i izmišljotine izgovorene voditeljici. Prije Armstronga to je najbolje osjetio James Frey, koji je morao priznati da je Milijun malih komadića zapravo golema slagalica sačinjena od malenih laži, iako je prodana kao da je riječ o memoarima.
Armstrong je, baš kao i Frey, lagao u svojim memoarima, koji su fikcija utoliko što je u njima jednostavno riječ samo o jednoj od mogućih stvarnosti, koja se usput pokazala i najuzornijom i najboljom. I za koju bi Armstrong sad mogao skupo platiti. I to doslovno. Naime, prije nekoliko je dana objavljeno kako pobješnjeli čitatelji Armstrongovih memoara (čitaj: novaca gladni besramnici s jednako toliko obzira prema nekakvoj Stvarnosti kao i pisac koji ih je toliko povrijedio) spremaju tužbu protiv Armstronga i pritom zahtijevaju pet milijuna dolara od osramoćenog biciklista. Jer im se lagalo. A oni su htjeli istinu. Štoviše, platili su za istinu.
Svima je jasno da su memoari zapravo forma u kojoj se autori uvijek prikazuju onakvima kakvi nisu, pa čak i u najboljoj namjeri, no ovo suđenje bi trebalo povući nekakvu granicu između onoga što je najbolje moguće svjetlo, i ono što je potpuna tama laži. A neće, jer će sve vjerojatno ionako završiti nekakvom izvansudskom nagodbom. A granica istine i izmišljenoga, odnosno neke druge moguće istine, ionako će uvijek pripadati povijesti, koja je ionako uvijek na koncu fikcija.
