Ideologija i reforme

Ususret veličanstvenom prazniku demokracije koji nas očekuje 3. prosinca, kad će svekoliko hrvatsko pučanstvo mislima i molitvama biti na konstituirajućoj sjednici Sabora, nakon koje će nekadašnja uzdanica HRASTA Božo Petrov i njegova kamarila odlučiti da će se ipak prikloniti opciji koja je najbliže onome što oni smatraju reformističkom politikom, doba političke nesigurnosti u Hrvatskoj će biti okončano i sve će krenuti u pravom smjeru. Božo Petrov će se svojim popovskim načinom još jednom odvažiti na homiliju gdje će verglati o onome što svi u Hrvatskoj žele čuti. Dosta je podjela, dosta je ideologije, ne treba nam vraćanje na partizane i ustaše, ono što je ovoj zemlji potrebno jesu reforme.

Iako je jasno da će bipolarnost hrvatske političke scene neminovno ciklički izbacivati čudnovate političke spodobe, kao što je to prije desetak godina bio slučaj s autorom sjajnih knjiga kao što su Moralni pobjednik i Dečko s Trešnjevke, Borisom Mikšićem, ili MOST-om danas, ono što je indikativno upravo je činjenica da su ti produkti naizgled potpuno očišćeni od ideologije. Njih ideologija ne zanima, oni traže reforme.

Kakve su to reforme? Osim ukidanja županija, ostalo se bazira na općim mjestima, gotovo na razini slavnog Karamarkovog programa 5+; Dakle, gospodarstvo, poljoprivreda, izvoz… Što smo ono još rekli? Smanjenje nezaposlenosti… Uostalom, i Petrov je nedavno na pitanje o konkretnim reformama odgovorio jednako konkretno kao Karamarko: "Imate situaciju u kojoj trebate napraviti reformu od vrha do dna. U državnoj upravi, u financijama, u poduzetništvu, u poljoprivredi..."

Čovjek kojeg ne zanima ideologija, a oko kojeg se vrti politička budućnost zemlje, na pitanje novinara o tome treba li država financirati Crkvu izjavljuje sljedeće:

"Što je Crkva dala državi, a što je država uzela Crkvi? I onda krenete unazad do Križarskih ratova. Jednostavno je reći da država ne treba financirati Crkvu. A onda Crkva uzvrati: 'vratite nam što ste nacionalizirali'."

Petrov se gradi da nije političar i da to nikako ne želi biti, no već je po odgovorima na pitanja savršeno jasno da je u pitanju pravo političarsko jezično manevriranje u smjeru zaobilaženja odgovora na pitanje. Međutim, nakon ove nemušte i besmislice kojom je pokušao zaobići konkretan odgovor, novinar nije odustao te je upitao Petrova nije li crkvi već vraćeno većinu toga.

"Jeste li? 'Ajde super. Ja mislim da Crkvu jeste potrebno financirati. Ne zato što sam vjernik, nego zato što stvarno mislim da je potrebno. Ali to nije ni bitno."

Dakle, on misli da je potrebno financirati. Zašto? Zato što misli da je to potrebno. Zaista briljantan odgovor, jednako kao i ovaj nastavak "to nije ni bitno". I zaista, to nije bitno. Ništa zapravo nije bitno. Bitne su Reforme. Čaroban efekt riječi 'reforma' je toliko snažan da se pod njezinu kapu može strpati bilo što. I ništa. Princip lažnog pražnjenja ideološke mješine ogleda se i na odnosu ljudi iz MOST-a prema LGBT pravima. Tako na pitanje o slavnom backlashu većine koja je zgrožena mogućnošću davanja jednakih prava homoseksualcima odlučila podržati referendum 'U ime obitelji', Petrov ovako odgovara:

"Što se tiče prvog referenduma 'U ime obitelji', ja nisam protiv spajanja dviju osoba. Ja sam protiv toga da se izjednače u potpunosti brak i životna zajednica. Brak je institucija koja po meni nosi obitelj. Neke stvari ja ne mogu naložiti nikome. Kakav će njegov životni izbor biti glede partnera, kakav će imati svjetonazor... Po meni svaki čovjek treba imati slobodu. To podržavam. Ali određena prava, s tim se ne slažem. Meni je teško zamislivo, iako vidim da to jeste praksa, da im se dopusti usvajanje djece. Sad ćete me definitivno proglasiti konzervativcem, ali mislim da bi taj dio trebao biti van toga. Ja ovo ne progovaram iz vjere. Uzmite sva moguća znanstvena istraživanja, sve ono što se pokazalo da se događa u određenu postupku s djecom pa ćete vidjeti zašto. Naravno, onda će meni replicirati da se iste te stvari događaju i u drugim obiteljima, zar ne treba i njima oduzeti djecu? Treba oduzimati djecu nesavjesnim roditeljima. Ne kažem da ne postoje nesavjesni roditelji koji su muško i žensko, ali zato postoji socijalna skrb, zato postoji oduzimanje djece i svi roditelji trebaju biti svjesni svoje odgovornosti. Ali postoje omjeri u postocima: ako uzmete potpuno normalnu obitelj jednu i potpuno normalnu obitelj drugu, postoje razlike u postotcima. To pokazuju znanstvena istraživanja. Je li baš moramo o svjetonazorima?"

Nakon brbljanja o postotcima i normalnim obiteljima, očito je da je blago uspaničeni Petrov shvatio da se previše udaljio od reformističke predike pa je zavapio ono poznato "Je li baš moramo o svjetonazorima?" Vapaj o suspenziji svjetonazora sasvim je razumljiv u ovom kontekstu.

Deideologizacija je jedan od najlažnijih i najprozirnijih fenomena suvremene političke nekulture. Nastao na vrištinama huntingtonovskog 'kraja povijesti' 90-ih, fenomen odustajanja od ideologije samo je krajnja konzekvenca neoliberalnog sistema koji funkcionira poput mlina što usisava i probavlja potok povijesti, e da bi izbacio proizvod. Metafore sa žitaricama posebno su pogodne ovih dana nakon što je Božo Petrov rekao kako je u njihovu žitnicu zvanu MOST ubačen kukolj. A on se sastoji od drukčijeg mišljenja, ali naravno, ne u smislu ideologije i svjetonazora, to nikako. U monolitizaciji koja se uspostavlja radikalnom deideologizacijom sve postaje isto, sve postaje jedno i svejedno.

Radikalna inkluzivnost neoliberalne mašine uključuje i tobožnje odustajanje od ideologije, pa postaje zaista svejedno tko su partizani, a tko ustaše. Također, usisavaju se i subkulture i kontrakulture, goleme reklame na zgradama prikazuju mlade ljude bahatih faca u skupim poderanim hlačama i majicama Chea, a iznad njih, uz logo odjeće koju nose, stoji veliki natpis 'Pobunite se'.

Pobuna protiv ideologije i svjetonazora ljudi koji tvore MOST, taj nakazni odraz bastardizacije hrvatske politike i društva, pobuna je jednako lažna kao i pobuna s golemih jumbo plakata Diesela i sličnih korporacija. Božo Petrov je izjavio: "Kada netko želi prikriti svoje neznanje i nesposobnost, onda potencira svjetonazorske razlike." Iako je to vrlo često istina, u ovom slučaju, a gotovo sigurno će tako biti i ubuduće, "svjetonazorske razlike" možemo zamijeniti riječju "reforme". U tom smislu reforme su čisti produkt dubokog konzervativizma koji se ne snalazi u razdoblju dominacije ideologije iznad ideologije, što žvače i probavlja i progresivno i konzervativno, svejedno.

Sada je sasvim očito da je MOST savršen proizvod svog vremena kao radikalni izraz dominantne ideologije. A činjenica da ljudi koji ga sačinjavaju toga uopće nisu svjesni zapravo je dokaz da je to zaista tako.