Francuska veza

De Sadeovo djelo 120 dana Sodome, nastalo krajem 18. stoljeća, izaziva kontroverze i danas, baš kao i sam autor. Da je tome zaista tako najbolje govori sljedeći primjer.

Naime, The New York Times, nekad najozbiljnije američke dnevne novine, barem u smislu da su zapošljavale vojsku tzv. fact-checkera, prije nekoliko dana objavile su tekst u kojem se autor pozabavio interesom najvažnije francuske bibliotečne institucije, Bibliothèque Nationale de France, za kupnju originalnog rukopisa već spomenutog djela Donatien-Alphonse-Francoisa de Sadea. Tu ne bi bilo ništa previše neobično da sam tekst nije prepun najobičnijih mitova i izmišljotina vezanih uz ovog autora, koji se očito i dan danas Amerikancima mora predstavljati kao nekakva perverzna francuska babaroga. U tekstu se tako između ostalog može pročitati (a što su vjerno, bez ikakve provjere, prenijeli i neki hrvatski portali) da je Sade ovu knjigu napisao 1785. godine, kad je bio utamničen u Bastilli, gdje je završio zbog 'maltretiranja i napada na djevojke'.

Ovo su obični književni tračevi, koji nemaju nikakve veze s pravim činjenicama. Izvrsna knjiga o životu de Sadea Neila Schaeffera, The Marquis de Sade, A Life (Harvard University Press, 1999.) istražuje posebno elemente iz de Sadeove biografije koji su vječito bili izvorom pretjerivanja i izmišljanja, uključujući i njegov boravak u zatvoru (odnosno zatvorima). U Bastillu ga je strpala njegova punica koja je bila dobra s kraljem i kraljicom (zbog Sadeovog odnosa sa šogoricom), što zapravo nije bila tako rijetka pojava među francuskom aristokracijom. Bastille je zapravo bio ekskluzivni zatvor za bogate fićfiriće koji su malo pretjerivali s opijanjima, dvobojima i seksualnim izopačenjima. Primjerice, Schaeffer navodi kako je zatvorska kočija za Bastillu što je prevozila de Sadea imala pravi plavokrvni teret, s obzirom da su se u njoj tad vozili i incestu sklon grof od Solagea i suludi grof de Whyte de Malleville.

U doba Luja XVI. u Bastilli se nalazilo još samo pedesetak zatvorenika, a među njima i de Sade. Sade je zapravo posljednji velikan pisane riječi u Francuskoj koji je robovao u zatvoru tvrđave Bastille, čije su tamnice dobro upoznali i Le Rochfoucauld i Voltaire, ali i Richelieu. Samo nekoliko dana prije no što je Revolucija zbrisala sa lica zemlje ovaj simbol kraljevske vlasti u Francuskoj, 14. srpnja 1789. godine, Markiz de Sade je premješten u umobolnicu, izgubivši pritom rukopis 120 dana Sodome, knjigu što ju je napisao u tamnici nekoliko godina ranije. Tad je napisao kako je zbog ovog gubitka 'plakao krvave suze'. Sve do svoje smrti 1814. Sade nije znao koja je sudbina ove knjige i pretpostavljao je da je izgubljena. No knjiga ipak nije izgubljena, već je bila najstrože čuvana književna tajna 19. stoljeća, izmijenivši vlasnike nekoliko puta u stotinjak godina. Tekst je u okljaštrenoj, cenzurom potpuno devastiranoj verziji prvi put objavio neki njemački liječnik 1904. godine. Dvadeset i pet godina kasnije plemić Charles de Noailles, čija je supruga Marie-Laure de Noailles bila nasljednica obitelji Sade, kupio je rukopis. Njihova kćer Natalie rukopis je čuvala u sefu obiteljskog imanja u Fontainebleau, a naposlijetku ga je njezin prijatelj, izdavač Jean Grouet, bez njezina znanja prokrijumčario u Švicarsku 1982. i prodao ga za 60 tisuća dolara švicarskom kolekcionaru erotske umjetnosti Gérardu Nordmannu.

Natalie de Noailles ga je tužila i Francuski vrhovni sud je 1990. presudio u njezinu korist, priznajući kako je rukopis ukraden i da mora biti vraćen u Francusku. No, s obzirom da Švicarska tad još nije potpisala konvenciju kojom se nalaže vraćanje ukradenih kulturnih objekata (zbog čega je tisuće židovskih obitelji ostalo bez bezbroj ukradenih vrijednosti), De Noailles je bila prisiljena ponovno pokrenuti parnicu u Švicarskoj. Godine 1998., švicarski je sud je donio skandaloznu presudu u korist Nordmanna, s obrazloženjem kako je ovaj "otkupio rukopis u dobrim namjerama", te je knjiga ostala pohranjena u Švicarskoj kulturnoj fondaciji. No, prošloga siječnja, njegovi su nasljednici ponudili rukopis na prodaju, a sin Natalie de Noailles odmah je izrazio želju za povratkom knjige u Francusku.

"Svatko tko planira kupiti '120 dana Sodome' u Francuskoj treba moj pristanak za to. Moja majka je htjela da se rukopis jednog dana donira Bibliothèque Nationale de France što je i moja želja. To je vrlo važan povijesni dokument i dio francuske povijesti", rekao je Carlo Perrone, sin Natalie de Noailles, inače talijanski izdavač.

Sad Bruno Racine, koji je na čelu Bibliothèque Nationale de France od 2007. godine, a koji je prije nekoliko godina za gotovo deset milijuna dolara otkupio originalni rukopis Casanovinih memoara, pregovara s Perroneom i Nordmannovim nasljednicima o otkupu Sadeova djela za pet milijuna dolara (sakupljenih od privatnih donatora). 

Otkupljeni rukopis bi, zajedno s ostalim djelima Markiza de Sadea koja su već u kolekciji knjižnice, trebao biti izložen 2014. godine, na 200. obljetnicu Sadeove smrti.

***

No, dok se jedno nacionalno blago vraća u Francusku, francuska vojska nije uspjela u spašavanju možda i najvećeg književnog blaga subsaharske Afrike.

Naime, iz drevnog grada u Maliju, Timbuktua, dolazi vijest kako su milicije islamskih fundamentalista zapalile dvije biblioteke u kojima se nalazi dvadeset tisuća neprocjenjivih srednjovjekovnih rukopisa na arapskom i nekim afričkim jezicima, od kojih najraniji datiraju u početak 13. stoljeća.

Naime, današnji Mali je u srednjem vijeku, kad je Zapadna Europa bila na rubu ekstinkcije (i to u doslovnom smislu, nakon kuge sredinom 14. stoljeća), bio jedan od svjetskih kulturnih centara, s izrazito razvijenom trgovinom, i glavnim gradom Timbuktuom koji je bio središte kulture u Africi i sveučilišni grad. Nedavno je u svrhu zaštite ove za svijet neprocjenjive kulturne baštine bio sagrađen i Institut Ahmed Baba kojeg je financirala Južna Afrika.

Rukopisi koji se zbog osjetljivosti materijala na kojem su napisani nisu smjeli dirati rukama sadržavali su kompendije afričkog i svjetskog srednjovjekovnog znanja, od astronomije i pjesništva pa sve do medicine i matematike, s najstarijim tekstom koji je datirao u 1204. godinu. No, to je sad po svemu sudeći uništeno u požaru, kojeg su u povlačenju namjerno izazvali islamski fundamentalisti.

Još jednom je ono najbolje od čovječanstva otišlo u dim i vatru, a frekvencija kojom se to dešava govori nam mnogo o nama. Naime, u desetak godina ostali smo bez blaga Timbuktua, većine arheološkog blaga Bagdada, a uništeni su i veliki dijelovi starorimske baštine u Libiji kao i gigantske statue Bude u Afganistanu.  

Neven Svilar