Eksploatacija književnog suicida

Provokacija i šok su u redu, osim što najčešće nisu. Oni moraju biti u rukama majstora da bi bili efektni. Problem je, naime, što iza provokacije i šoka najčešće ne stoji ništa. Svi žele 'kontroverzu', jer se o kontroverzama govori. Drugim riječima, kontroverza je novac.

Jedan takav plastični primjer kontroverze imali smo prilike vidjeti prije nekoliko tjedana. Časopis VICE izazvao je veliku polemiku zbog svog 'kontroverznog' editorijala u broju posvećenom ženskoj književnosti, s pričama autorica poput Joyce Carol Oates i Mary Gaitskill. Fotografkinja Annabel Mehran odlučila je odati počast značajnim autoricama i njihovim samoubojstvima - Virginiji Woolf, Sylviji Plath, Iris Chang, Dorothy Parker, Charlotte Perkins Gilman, Sanmao i Elise Cowen. To je učinila tako što je fotografirala sedam modela koje su predstavljale književnice u situacijama što su prethodile njihovim samoubojstvima, odnosno u slučaju Dorothy Parker, pokušaju samoubojstva.

Iris Chang tako sjedi na s pištoljem koji se sprema opaliti, Sylvia Plath gleda u štednjak, Virginia Woolf drži teški kamen dok se sprema zakoračiti u rijeku, Sanmao priprema čvor za vješanje…

Ove teške slike ne zaslužuju zgražanje na koje su uglavnom naišle po objavljivanju bijednog editorijala, kojeg su u časopisu 'prigodno' nazvali 'Last Words'.

Uglavnom se pisalo o patetičnom svođenju velikih umjetnica koje su imale teške psihološke probleme na njihovu smrt. Što je bez sumnje istina. No, nije u pitanju izdvojen fenomen da bi se na taj način trebalo pristupiti ovom postupku jednog časopisa. U pitanju je diskurs u kontinuitetu – suicid kao pop.

Ovdje je riječ samo o neuspjeloj eksploataciji, koja je moguća kad se suicid mitologizira. A on je u slučaju ovih autorica, i ne samo njih, odavno mitologiziran.

***

Samoubojstvo je tabu. Kad ljudi počine suicid njihova obitelj često je nespremna podijeliti sa svijetom kako je došlo do smrti – već je izgovoriti riječ samoubojstvo čin ekstremno težak; riječ se izgovara tiho, šaptom, te poprima boju nekog zvuka iz prirode koji je u potpunoj opreci s jezičnom artikulacijom. Suicid je jedna od takvih riječi, riječi kojih nema mnogo u jeziku. Riječi kao što su na primjer rak, ili tumor, što također nose sa sobom strahovit teret ako ih se izgovara u određenom kontekstu i poprimaju efekt strahovitog šuma.

Svaka je književnost, ako je zaista književnost, fenomen progovaranja o životu čovjeka, a dio čovjekova života je smrt, ništavilo koje uokviruje život i koje mu daje strukturu.

Svaka književnost, ako je književnost, bavi se razotkrivanjem nekog tabua, ogoljivanjem strukture ili konvencije sve ako i jest struktura i konvencija, što svakako uvijek jest. Pa je i suicid oduvijek bio dijelom književnosti, baš kao što je oduvijek bio dijelom čovjeka.

Književnost prati i proizvodnja mita, a suicid je u mitologizaciji književnosti često imao presudnu ulogu. Snaga književnosti u tom smislu nikako se ne smije podcijeniti; uostalom, dovoljno je sjetiti se školskog primjera, Goetheovog Werthera, djela koje u svojoj srži nikako nije slavljenje pesimizma niti govori o pobjedi besmisla nad kozmosom (samim time nema govora o opravdavanju samoubojstva), no koje je kreiralo mit o suicidu, zbog čega je po objavljivanju romana i došlo do samoubilačkog trenda u Europi. Što je također, prema nekim autorima, puka konfabulacija.   

Neki su književnici, uostalom, podigli snagu ovog mita na viši nivo. Suicid prelazi iz svoje literarne funkcije i ulazi u sferu života. Smrt ulazi u život, naprasno i nasilno ga gasi, a sve to u funkciji promjene životnog stanja. Pitanje Arthura Rimbauda 'kako promijeniti život?' u tom smislu dobiva direktan odgovor – smrću. No, to je smrt u društvenoj funkciji. Na taj način samoubojstvo prestaje biti privatnim činom i dobiva neku vrstu komunalne uloge.

Yukio Mishima upravo izvodi svoj suicid, to je performans, a za to je presudna publika. Suicid kao čin žrtvovanja za veće društveno dobro u Mishiminom je Japanu dobio svoje spektakularno utjelovljenje četvrt stoljeća prije negoli si je veliki romanopisac oduzeo život.

Slavni suicid literata iz 1970. godine nije, međutim, promijenio svijet ni nazore ljudi, za razliku od suicida tri desetljeća kasnije. Mnogi su mislioci nakon događaja iz 2001. godine propitivali razne aspekte ovog bezumnog čina, a neki su se usudili i nepromišljeno govoriti o hrabrosti što stoji iza toga, kao i o komunalnom aspektu suicida. Štoviše, bilo je i umjetnika i intelektualaca koji su otišli i korak dalje u razmišljanju o činu suicida, poput jednog od najznačajnijih skladatelja druge polovine 20. stoljeća, njemačkog kompozitora Karlheinza Stockhausena, koji je napad na Svjetski trgovački centar u New Yorku nazvao 'veličanstvenim umjetničkim djelom, možda i najvećim ikad', zbog čega su mu djela zabranjena u SAD-u, a njegova kći pijanistica prestala je nastupati pod imenom Stockhausen.   

U svakom slučaju, dvije se imenice neminovno pojavljuju kad se govori o samoubojstvu, dva potpuno oprečna pojma, koja, međutim, u ovom kontekstu idu zajedno – kukavičluk i hrabrost. Ove dvije imenice, kad je u pitanju samoubojstvo, dolaze do samoga semantičkog ruba te im se dodjeljuje dodatak 'krajnje', te je za neke riječ o činu krajnjeg kukavičluka, a za neke krajnje hrabrosti. Vladimir Majakovski je čuvši vijest o samoubojstvu Sergeja Jesenjina svog kolegu nazvao potpunom kukavicom. Deset godina kasnije Majakovski si je oduzeo život.

Sjajnih pjesnika koji su završili život od vlastite ruke velik je broj. Njihova oproštajna pisma učenjaci proučavaju kao da je riječ o umjetničkim djelima, iako ona to nikako i nikad ne žele biti. Primjerice, Virginija Woolf se u svom oproštajnom pismu ispričava svome mužu zbog 'slabo napisanog teksta'.

Virginia Woolf život si je oduzela 1941. godine, iste godine kad to čini i velika švedska književnica Karin Boye. No, suicid Virginije Woolf je mitologiziran, baš kao i onaj Anne Sexton, i posebno Sylvije Plath.

No, teški stil Karin Boye i tragedija totalitarizma koja je obavijala njezin književni svijet nisu dovoljno pop, nekako je sve previše tmurno i bezbojno. Karin Boye se zato nije našla u editorijalu, ne igra je neka manekenka kojoj iz usta ispadaju bombončići koji glume medikamente.

No, editorijali ionako nisu mjesto za ispitivanje života i smrti, hrabrosti i kukavičluka, intimnog i komunalnog. Smrt je u editorijalima pop, baš kao i književnost i sve.

Neven Svilar