Dylan - Tradicija i individualni talent

Oj Dylane, pobratime mio, jesi'l skoro popularan bio?

Knew a man who came from Duluth,
Got bit by a dog with a rabid tooth.

Prije nekoliko godina u jednom sam časopisu objavio tekst koji je završio ovim riječima:

Posljednjih su godina Nobelovu nagradu za književnost dobivali redom pisci visoke kvalitete, no ni oko jednog od njih nije bilo sporazuma o zasluženosti primanja najveće svjetske književne nagrade kakav postoji oko Marija Vargasa Llose, koji je nagradu dobio zbog sjajna iscrtavanja "kartografije ustrojstva moći i njegove britke slike individualnog otpora, revolta i poraza." Ako su obrazloženja Švedske akademije ponekad i znala biti ornamentirana ljuštura bez realna sadržaja, ovaj put riječima švedskih akademika teško da itko može išta prigovoriti.

Ovaj poprilično banalan pasus citiram samo zbog posljednjih nekoliko riječi. Naime, ove godine imamo potpunu inverziju, a mišljenje o Bobu Dylanu i njegovoj zaslužnosti imaju apsolutno svi. I veliki protivnici ove odluke Švedske akademije kao i oni koji je podržavaju. Sve odreda veliki poznavatelji opusa Boba Dylana, ali i suvremene svjetske književne produkcije, ustobočili su se na svojim položajima i brane ovaj ili onaj stav tako da čitava priča počinje nalikovati travestiji tipa Socijalne mreže u ratu oko Dylana, ili Književni Verdun 100 godina kasnije.

Sara Danius, stalna tajnica Akademije, pročitala je kratku izjavu prema kojoj je Dylan nagradu dobio zato što je "stvorio nove poetske izraze u okviru velike tradicije američke pjesme." Čini se da je upravo posljednja riječ, koja se u hrvatskom jeziku može tumačiti dvojako, kao prijevod riječi poem ali i kao riječi song, jedan od ključnih mjesta razdora. U tom smislu, pjesma kao song dolazi iz predjela 'niske umjetnosti', za razliku od pjesme kao 'poeme', koja zauzima najviše mjesto u hijerarhiji lijepe književnosti.

Drugi, tek nešto manje spominjani argument, odnosi se na činjenicu da je Dylan nagradu dobio kao autor koji je nadišao prostor glazbene umjetnosti i književnosti i postao jedan od simbola velike promjene u kulturi prošlog stoljeća. U tom kontekstu svaka rasprava o zasluženosti nagrađivanja Dylana premješta se na polje pitanja fenomena Nobelove nagrade i što bi ona uopće trebala predstavljati. Naime, znatan otpor nagradi Dylanu dolazi iz same Amerike, i to ne zbog pitanja zasluženosti ili nezasluženosti nagrade, već zbog činjenice da je Nobel velika prilika za američke izdavače da upoznaju javnost s manje poznatim autorima iz svijeta, s američkim čitateljima nepoznatim kulturama i jezicima. U SAD-u je prijevodna književnost zastupljena s bijednih 3% sveukupnog izdavačkog plana. 

Sada se traže Dylanovi kritičari, citiraju se besmislice, poput one Normana Mailera, i njegove izjave "Ako je Dylan pjesnik, onda sam ja košarkaš". Doduše, dobro je poznato da je i Claudio Caniggia imao bolje aforizme od Normana Mailera, inače sasvim osrednjeg i nezanimljivog pisca koji je mogao biti poznat samo u Americi.

Danius je pred unezvijerenom publikom izjavila i ovo: "Dajemo nagradu Bobu Dylanu kao velikom pjesniku, to je razlog zašto mu dodjeljujemo nagradu. On je pjesnik u velikoj tradiciji engleske književnosti, od Miltona preko Blakea pa sve do danas. I veoma je interesantan tradicionalist, no na potpuno originalan način. I to ne samo u smislu pisane tradicije, već i one usmene književnosti; ne samo visoke književnosti, već i niske."

Teško je ne složiti se gotovo sa svime izrečenim. Pa i s usporedbom Dylana s Homerom kao i sa safičkom tradicijom, što se također jučer u Stockholmu moglo čuti.

Prije točno pedeset godina objavljen je fenomenalni album Blonde on Blonde. Bio je to peti po redu album još uvijek mladog, 25-godišnjeg pjesnika i pjevača koji je u nekoliko godina potpuno izmijenio sliku američke popularne glazbe, ali i kulture u cjelini. Tih nekoliko godina, počevši od preseljenja mladog autora iz Minnesote u New York 1960. godine, prijelomno je u kontekstu stvaranja kontrakulturnog pokreta i zbivanja koja će kulminirati 1968. godine. Niz albuma počevši od eponimnog albuma Bob Dylan, zatim Freewheelin', The Times They are a-Changin', Bringing it All Back Home, Higway 61 Revisited pa sve do spomenutog Blonde on Blonde je možda najbolji niz albuma u povijesti suvremene muzike.

Mladi je pjevač počeo nadobudno, promjenivši ime Robert Zimmerman u Bob Dylan, prema Dylanu Thomasu kojeg je jako cijenio. Dylanov poznat stav prema medijima i javnosti, kombinacija samosvjesne bahatosti, cinizma i arogancije, samo će rasti s bujanjem slave mladog pjesnika. U samoći je bio pjesnik uronjen u tradiciju, a okružen reflektorima, kamerama, fotićima i televizijskim kruškama, odabrao je strategiju trabunjanja i provokacije, kao jedini mogući način da se ne utopi.

Dylan je zaista veliki tradicionalist iako je njegova pojava odudarala od svega dotad poznatog. Razloge možemo tražiti upravo u činjenici da Dylan nije zaokupio očekivani prostor namijenjen autorima folk pjesama, niti se pojavio na horizontu očekivanog kada je riječ o književnoj tradiciji od Williama Blakea. Pa ipak, uđe li se malo pažljivije u Dylanov pjesnički jezik, poveznica s Blakeom, ali i s najvećim tradicionalistima američke i engleske književnosti 20. stoljeća, Eliotom i Poundom, ne samo da će postati moguća, već će most između njih postati najprirodnijom književnom činjenicom. Ovi su pjesnici uostalom izvršili neposredan utjecaj na Dylana i otvorili su prostor jezičnog eksperimenta koji daleko nadilazi tradiciju folk muzike.

Upravo spoj dviju tradicija, dotad potpuno nespojivih, one američke folk pjesme s poetskim istraživanjem od Rimbauda naovamo, Dylana čine jedinstvenom pjesničkom figurom. Dylan je u tom smislu singularitet. Štoviše, on je jedinstveni planet nastao spajanjem mikro-elemenata dviju naoko posve oprečnih tradicija. Dakako, od Dylanovog prvog albuma 1962. je bilo više zanimljivih pjesničkih pojava u svijetu pop muzike koje možemo usporediti s njim, od Patti Smith pa do Shanea MacGowana ili Nicka Cavea, no riječ je ipak o posve drukčijoj tradiciji kada govorimo o samoj muzici.

Pa ipak, Dylanovi eksperimenti su na tom planu imali izuzetan utjecaj. Uzmimo samo tradiciju balade u kontekstu usmene književnosti. Njegove izvanredne prerade balada bez izlaska iz okvira samog žanra izvršile su golem utjecaj. Kao dobre primjere za tu tvrdnju možemo uzeti pjesme poput fenomenalne The Ballad of a Thin Man, jedne od najvažnijih Dylanovih pjesama druge polovine '60-ih godina, koja je sve do danas ostala jednom od najzagonetnijih njegovih pjesama s bezbrojnim interpretativnim rukavcima, ili pak Ballad of Hollis Brown, pjesme koju je kritika davno proglasila Dylanovim tour de forceom u okviru takozvanog murder ballad žanra.

Dylan je u potonjoj pjesmi učinio pravi prevrat naoko jednostavnim pjesničkim činom: prebacivanjem subjekta u drugo lice, čime poništava klasičan deskriptivni okvir baladnog storytellinga i uvodi princip direktne angažiranosti pripovjedača u sam predmet. Takvi su pomaci karakteristični za Dylanove albume '60-ih godina, bilo da je riječ o njegovom angažiranom periodu obilježenom protestnim pjesmama ili da govorimo o poznom ranom Dylanu koji je izazvao bijes pravovjernih fanova folk muzike.

Čak i u okviru takozvanih protestnih pjesama Dylan je radio nevjerojatne stvari na polju jezika, u tome daleko nadmašivši Poundovog učenika Williama Carlosa Williamsa, pjesnika koji je izvršio direktan utjecaj na Dylanovog kolegu pjesnika i prijatelja Allena Ginsberga. Naime, gdje su se Williams, pa čak i Ginsberg morali truditi kako bi se spuštali po jezičnom registru kao po velikim pokretnim ljestvama beskonačne borgesovske biblioteke, Dylan je to činio posve neusiljeno i prirodno.

To naravno ne znači da se Dylana treba stavljati iznad ili ispod Ginsberga u nekakvom imaginarnom pjesničkom panteonu kontrakulture '60-ih, no lakoća kojom je prelazio na područja naoko posve različitih pjesničkih tradicija neusporediva je s pjesničkim pokušajima njegovih kolega iz područja (ne-valerijevski rečeno) čiste poezije, od Ginsberga pa sve do Garyja Snydera ili Ferlinghettija. Štoviše, muzika je u tom smislu imala nevjerojatan efekt senzornog utiskivanja kakav čista poezija, ona lišena muzike izvan same muzikalnosti teksta, više nije mogla tražiti. Zbog toga su i halucinantne Dylanove poeme i nadrealne bajalice, poput remboovske enumeracije Hard Rain, ljudi pjevali i recitirali kao da pjevaju stupidne pjesmice bendova kao što su Monkees.



Danius je jučer rekla i ovo:

"Nadali smo se da će ova vijest biti primljena s velikim oduševljenjem, ali nikad se ne zna."

Da, nikad se ne zna. Ali reakcija s kojom je dočekana vijest da je nagradu dobio jedan od najvećih poslijeratnih svjetskih pjesnika izazvala je bujicu imbecilnih komentara, što glupošću ne odudaraju mnogo od pitanja s kojima se Dylan suočavao na konferencijama za novinare '60-ih. Razloge ne treba tražiti dalje od snobizma, istog onog koji su pokazivali folk čistunci koji su se zaklinjali u Leadbellyja, a Dylana optuživali da je običan varalica, kradljivac, puki imposter.

Taj pravovjerni folk snobizam uvijek je bio iskaznica ograničenih. Sada imamo samo inverziju, gdje vidimo kako književni snobovi ne razumiju niti poznaju dovoljno književnost, inače im bila dovoljna samo strofa genijalne pjesme Tombstone Blues da se pomire s činjenicom da je upravo Dylan dobio Nobelovu nagradu:

Gypsy Davey with a blowtorch, he burns out their camps
With his faithful slave Pedro behind him, he tramps
With a fantastic collection of stamps
To win friends and influence his uncle

No, treba li uopće braniti Dylana? Ne. Uostalom, zašto? Dovoljno je reći:

Something is happening here but you don't know what it is
Do you, Mr. Jones?

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Foto: izvor.
Licenca: izvor.