Možda će se nekome izjednačavanje domina sa strahom od smrti činiti pukim buncanjem, no domino se u svojoj spektakularnoj televizijskoj emanaciji ukazuje upravo kao to; pokušaj primirivanja smrti barem na trenutak. Dakako, to se ne odnosi na drevnu igru, već na rušenje malih pločica, odnosno rušenje rekorda u rušenju pločica. Nešto što svake godine možemo pratiti na jednoj od nacionalnih televizija, konkretno onoj koja od svog osnutka ne dopušta emitiranje psovki u eteru, pa tako, primjerice, usklik u jednom poznatom filmu koji glasi 'Al Pa-Fuckin-Cino!', biva preveden kao 'Al Pa Puknuti Cino!'.
***
U potrebi da budu zapamćeni, da doprinesu nečemu što se čini većim od njih samih, ljudi su sposobni učiniti sve. Svatko nastoji obmanuti smrt na svoj način, a zadnjih je godina veoma popularno dati sebe u obaranje raznih svjetskih rekorda. Neki su teoretičari smatrali da je u pitanju simptom provincijalne klice, gdje ljudi što se osjećaju izmještenima i udaljenima od onoga što percipiraju kao nekakav glavni svjetski tok rade najneobičnije stvari kako bi ih se zapazilo, kako bi barem na pola minute ušli u televizijske ekrane na drugoj strani zemlje ili kako bi im klipić postao viralan. No, to nema nimalo veze s bilo kakvom provincijalnom frustracijom. Riječ je o nečem mnogo dubljem, a svođenje pod takav simplificirani ključ provincijalnosti plod je kolonijalnog razmišljanja.
No da je u pitanju simptom socijalne marginalizacije, tu nema nikakve sumnje. Tako će se mještani nekog grada u Poljskoj, na primjer, odlučiti zajedničkim snagama napraviti najveću svjetsku kobasicu koju će potom pojesti, u Wyomingu će se građani petog najvećeg grada u toj saveznoj državi (koji se hvali panjem s najviše godova u Sjevernoj Americi) podičiti utakmicom s najvećom loptom na svijetu, na stvaranju koje su radili tri mjeseca, dok će se u nekoj australskoj zabiti stanovnici odlučiti na izradu najvećeg svjetskog strašila. Iz golemih megalomanskih lonaca se u ovom trenutku vjerojatno na raznim stranama svijeta puše juhe s najviše utrošenih rezanaca, dok desetak hrabrih (ovdje, moguće je, i ne pretjerujemo) nastoji utrpati u sebe što više feferona pred marljivim statističarima koji bilježe ove dosege čovječanstva za sva vremena. I za Guinessovu knjigu rekorda. Ljudi su u stanju učiniti bilo što, popeti se na magičnom grahu na najviši oblak (na svijetu), samo kako bi im glava provirila iznad površine Smrti.
Rekordi tako padaju dnevno na stotine, no jedino za što se sa sigurnošću može znati da će biti više o crtice na zadnjim stranicama novina i da će biti prenošeno na televiziji jesu obaranja svjetskih rekorda u dominu. Zašto upravo obaranje rekorda u dominu ima svoju televizijsku publiku zapravo je nejasno, no činjenica je da je ima.
Komenitranje tih slaboumnih manifestacija zapada najčešće one na dnu hranidbenog televizijskog lanca, komentatore i novinare početnike koji nisu u poziciji odbiti zadatak, ili one u nemilosti urednika, zbog čega su te emisije među općinstvom što se hvali svojom ljubavi prema trashu odavno omiljeni televizijski program, odmah negdje uz Euroviziju, Američke gladijatore i suludi projekt japanskog redatelja Takeshija Kitana, znan kao Takeshi Castle.
***
Dakako, nije bilo potrebno mnogo mašte kod nekog od tih ljubitelja domino obaranja da knjigu shvati kao veliku domino pločicu. Doduše, predočavanje knjige kao golemog domina ipak nije ništa novo i već je korišteno kao redateljski trik (štoviše, u holivudskim akcijskim filmovima je rušenje polica s knjigama u knjižnicama po sistemu domina gotovo opće mjesto). Tako da sad ne samo da imamo na raznim stranama svijeta u ovom trenutku pripreme za obaranje svjetkog rekorda u broju domina, već je, vjerojatno ipak u nešto manjem broju, slična situacija i na području obaranja rekorda u domino knjigama. A jedan takav oboren je krajem svibnja u Seattleu. Štoviše, to se dogodilo u gradskoj knjižnici, Seattle Public Library, gdje su dobri knjižničari, njih 27, koji su to radili sedam sati, odlučili uči u povijest i srušiti 2.131 knjigu. Uspjeli su u petom pokušaju. Nakon Booky ping ponga eto nam tako još jednog dokaza da su knjižnice ipak potrebne i danas, u vremenu koje kao ne voli knjige.
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea. Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj. Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu
