Djeca kukuruza

Ne treba podcjenjivati značaj floskula. U kreiranju javnog diskursa floskule imaju ulogu krepuskularnih zraka koje zamagljuju purpurnu liniju horizonta i razvodnjavaju pogled u daljinu, one su kao nužnost perspektive koja se ne obazire na geografiju. Floskule ili, kako je jedna domaća novinarka prije nekoliko godina samouvjereno i gotovo nadmeno nekoliko puta ponovila – fosfule – su poput opasača koji steže kolektivnu percepciju određenih društvenih pitanja.

Od svih floskula koje lelujaju atmosferom oko nas, kao što u vizijama holivudskih redatelja brojevi i formule lebde pred očima genijalnih matematičara, jedna od društvu najdražih, svakako klerikalno-političkoj eliti, jest ona o 'micanju djece s ulica'. To čišćenje ulica od dječjeg elementa javlja se vrlo često, no u različite svrhe. Služi kao najmoćnija retorička figura, as u rukavu odijela ili mantije. Jedna od najčešćih je ugrađivanje u kolovrat opravdanja velikih građevinskih investicija za kojima na prvi pogled nema nikakve potrebe. Suze jadne djece s ceste toliko su snažne da potiču stupove društva na reakciju, primjerice na javno-privatno partnerstvo, kako bi se sagradile velike sportske dvorane ili stadioni. Da se djecu odmakne od droge i alkohola i približi športu.

Floskule o micanju djece s ceste su poput putujućih molekula koje s pinklecom punim suza idu od jednog do drugog građevinskog projekta i ugrađuju se u temelj njihove biti. Daju opravdanje za velika ulaganja, jer smijeh sretne djece je neprocjenjiv. I pop će rado upozoriti na potrebu hitnog micanja djece s naših opasnih ulica kako bi opravdao gradnju velikog crkvenog centra za ovo ili ono, ali prije svega 'kako bi se mlade maknulo s ulica, i udaljilo od droga i svih zala i svjetovnih opasnosti'. Dok se grade razne građevine od javnog adolescentskog interesa, radnicima puštaju iz velikih zvučnika pjesmu dječjeg zbora, Operu tisuće djece, Čuvajte nas pazite nas! I maknite nas s ceste! Jer valjda je i odraslima do djetinjstva našeg stalo!

No neki ljudi razmišljaju izvan granica normale, i njihovi moždani akumulatori već snivaju nove i nove načine kako maknuti djecu s ceste kako se ne bi prepustili drogi i alkoholiziranju. Još ako ti umovi imaju iskustva u purifikaciji ulica, rezultati mogu biti spektakularni. Poput Slavonske sokolske garde.

Tu ona pjesma dobiva i nastavak: "Čuvajte nas pazite nas, jer su naša srca plaha. I formiranje crnokošuljaške stranačke paramilicije nam treba, da rastemo bez straha."

Branimir Glavaš, heroj obrane Osijeka, dosjetio se kako može ne samo odmaknuti djecu s ceste, udaljiti ih od droge i alkohola, već im dati i viši smisao, eshatološke pompone kojima se mogu odagnati sumnje i ostvariti pravovjerno ispunjenje. Formiranje Slavonske sokolske garde, zdravih mladih umova čiji pogled ne skreće lijevo ni desno već ravno prema zastavama koje drže u rukama, opravdano je ne patriotskim zazivom kakvog bi se možda moglo očekivati, već upravo željom da se spasi djecu. "Bolje je to, nego da piju, alkoholiziraju se i drogiraju", rekao je Branimir Glavaš na pitanje o značenju ove crne parade.

Ta usiljena laž i prigodni cerek su ujedno i karakteristika vremena, kao i ono što razlikuje ovu luđačku manifestaciju od drugih sličnih paramilicija. Poput one koju je osnovao jedan od najboljih japanskih romanopisaca, autor velikih romana kao što su Zlatni paviljon i Šumor valova, te predivne moderne inkarnacije starogrčkog romana Dafnis i Hloe.

(Yukio Mishima i njegova paramilicija Društvo štita, Japan 1970.)

A djeci, mladima, treba discipline. Da se ne pretvore u ološ. Ta djeca citiraju onog francuskog pjesnika koji se pitao "Kome da se iznajmim? Koju životinju treba obožavati? Koju svetu sliku napadati? Koja srca da slomim? Kakvu laž mi je podupirati? U koju krv zakoračiti?" Ekstaza krvi je najvažnija, krvi neukaljane. Moć krvi je oduvijek dobro poznata. U toj ekstazi mlada garda je svemoguća, može koračati po razjarenim vodama ako treba. Sve to za krv, za zastavu, za domovinu.

Djeca su to koja podsjećaju na djecu u romanu Ödöna von Horvátha Mladež bez boga, no ne samo djeca, već i cjelokupna atmosfera. Stranačke crnokošuljaške milicije stupaju i dolaze pred sabor, gdje nitko nije previše zainteresiran. Političke glave koje promatraju crnu stražu kroz prozor okreću se novinarima i govore o operetnom folu, o redikuloznom teatru izvan svake pameti. No, upravo je u tome stvar. Ova antimodernistička paramilicija i mora iskoračiti izvan pameti, izvan okova razuma. Taj iskorak nije moguć uvijek, on se zbiva po uvijek točno određenim parametrima i samo u nekim uvjetima. Zbog toga ova vojska ipak tek pomalo podsjeća na vojsku velikog Mishime, i ništa više. A i teško je zamisliti našeg velikog generala purifikacije da čini onaj posljednji skok kojeg je učinio Mishima, opijen vizijama časti i patriotskom memorijom. Jedino što povezuje Glavaša i Mishimu je martirsko poimanje vlastitog bića, bilo preko naslikavanja u ruhu sv. Sebastijana kao oživotvorenja slike Andree Mantegne, ili preko glumljenja mučeništva u zatvoru uz štrajk glađu.

Stupanje crne pješadije u purpurnom slavonskom sumraku, mladih ljudi koji će odrasti u spremne vojnike stranke i ideologije, samo najveći politički profiteri i kukavice mogu odbaciti kao običnu operetu. To opereta nije, baš kao što nije ni tek puka predstava sa živim marionetama suludog uma koji pokazuje moć na način na koji takvi ljudi moć i pokazuju, nad slabima i nezrelima. Nad mladeži bez boga, slavonskoj djeci kukuruza.