Zagovaratelji neminovnosti knjižničarske evolucije tvrde da će knjižnice u današnjem obliku zasigurno nestati, s čime se, naravno, nije nimalo teško složiti, s obzirom da je evolucija knjižnice perpetualna i da se knjižnica mijenjala neprestano od postanka do danas.
Doduše, ti evolucionisti su često oni isti koji uživaju u brčkanju u neoliberalnom plićaku i koji vole teoretizirati o tome kako se sve mora mijenjati prema zakonitostima tržišta koje uvjetuje samo postojanje, po principu mijenjaj se ili nestani. Što to mijenjanje znači svima je jasno, dovoljno je vidjeti kakvi mediji danas postaju i opstaju, kao i koja je sudbina medija ako ne žele biti servis neoliberalnog tržišnog zakona (pogledati frontu Pavičić-Jergović koju su ovi Pavićevi novinari posljednjih tjedana otvorili protiv Zareza, iliti 'djece Andreje Zlatar' kako kaže Jergović).
Biblioteke su u davna vremena počele kao elitne ustanove koje su financirali moćni pojedinci, da bi se tokom vremena promijenile i postale institucije koje financira čitavo društvo na dobrobit tog istog društva. No, sad dolazi do ireverzibilnog fenomena, gdje knjižnica kao javna institucija nestaje i pretvara se u mjesto koje postoji samo zahvaljujući dobroj volji nekoga, u ovom slučaju ne pojedinca već korporacije. Tako dolazi do mekdonaldizacije knjižnica, s tim da ovaj naziv čak niti nije igra riječi po uzoru na naziv koji je postao popularan još sredinom 90-ih, već je riječ o faktu. Naime, McLibrary jest već sad više od koncepta, to je stvarnost (odnos McDonalds'a prema knjigama i knjižnicama jedna je od tema koja u posljednje vrijeme intrigira teoretičare) .
A kakva je sudbina knjižnice kao institucije, onakve kakva ona jest, pitanje je na koje je odgovor prilično jasan. Da knjižnica kao ustanova u ovom obliku neće i ne može preživjeti u današnjem svijetu savršeno je bjelodano. Svijet je to hiper-ubrzan, super rastresen i ultra-nestrpljiv. Još više, svijet danas jest svijet bučan, svijet neprestanog zujanja, neprestane buke koja je kao podloga toliko prisutna da će njezin nedostatak uskoro početi fizički umarati ljude i smetati poput zujanja komarca po noći. A knjižnica je svijet tišine. To je svijet unutar svijeta, mjesto u koje čovjek uđe i gdje se osjeća kao u nekakvom paralelnom svemiru. Knjižnica tako postaje neka vrsta virtualne knjižnice, jednako virtualna kao virtualne knjižnice koje bi kao trebale zamijeniti knjižnice onakve kakve su one danas.
Nekad su se u knjižnicama od krađe knjiga branili tako što bi knjige lancima zavezali za stolove. Stavljanjem u verige knjige (tzv. libri catenati) bi se vezale za knjižnicu, što je povezanost knjige i mjesta koje postoji kao njezino svetište dovedeno ad absurdum. Danas su, međutim, suprotni pokušaji, vezivanje knjižnica za knjige, osuđeni na potpunu propast i knjižnice kao ustanove sve više rade na tome da ih se sve manje povezuje s knjigama.
Prošloga smo tjedna pisali o trendu zatvaranja knjižnica u Velikoj Britaniji, gdje je samo u protekloj godini zatvoreno više od 200 biblioteka. Koliko je situacija ozbiljna govori podatak da će u zemlji Geordieja, u Newcastleu na sjeveru Engleske, samo ove godine biti zatvoreno deset knjižnica i da će ih ostati tek osam, dok će neki londonski kvartovi (poput Islingtona) ostati bez svih knjižnica. Stoga i nije čudna panika i neobično ponašanje knjižničara diljem Otoka, koji na svaki način nastoje spasiti svoje knjižnice, no gdje je prvi korak u većini slučajeva bježanje od knjižnice kao ustanove koja prije svega cijeni knjigu i njezinu povezanost s čitateljem.
Rezanje pupčane vrste knjige i knjižnice postaje drastičan čin, gotovo nasilne kvalitete, gdje se knjiga pretvara u objekt koji nema nikakve veze sa svojom primarnom svrhom. Knjigu treba na svaki način odknjižiti, razduhoviti je i objektificirati. Da ovo nije samo puko dramatiziranje i razbacivanje velikim riječima, što je inače karakteristično za ljude kad krenu fatalistički pisati o u njihovim očima velevažnim temama, govori nam primjer iz jedne knjižnice u Škotskoj. Ljudi koji vode jednu tamošnju knjižnicu pod prijetnjom njezina zatvaranja odlučili su se na niz promotivnih akcija kako bi popularizirali knjižnicu, pogotovo među mlađom populacijom. Panika koja je očito zahvatila bibliotekare dovela je do nastanka zanimljivog programa. Naime, uskoro će se u knjižnici početi održavati turniri nečega što su nazvali booky ping pong, a gdje igrači umjesto s reketima stolni tenis igraju knjigama. Lupanje loptice knjigama, gdje jedan nepobjedivi klinac s Karamazovima uništava svoje protivnike, mogli bismo sad pretvoriti u nekakvu paradigmu i uzvisiti na nivo simbola, no to je u ovom slučaju potpuno suvišan čin. Knjižnice su danas naprosto mjesto gdje se igra ping pong knjigama. To je međufaza, bizarnost u eri nesigurnosti, a ove dvije posljednje imenice uvijek idu zajedno. Dokaz velike transformacije fenomena zvanog knjižnica.
Neven Svilar