Ponedjeljak
25.05.2020.

'Živimo u vremenu bombastičnosti i melodrame.'




Extra_large_400px-china_mieville
Foto: Ceridwen.
A+ A-


S britanskim piscem, kritičarom i aktivistom Chinom Miévilleom razgovarali smo o sadašnjosti kao weird fictionu, mržnji kao emancipatorskoj sili te moći djelovanja umjetnosti i književnosti, da nabrojimo samo neke od tema. Razgovor je vodila Miljenka Buljević.

Chininu ćemo knjigu "London’s Overthrow" objaviti ovih dana u ediciji "Prijatelji".

***

Čini se da živimo u weird fictionu. Tajanstveni smrtonosni virus, totalitarne vladine mjere, znanstvenici u svim vijestima, otvoreni nadzor mobilnim telefonima i dronovima, suspendirane demokratske institucije, tajna okupljanja, prijestupi, tuljani koji lutaju plažama i dupini koji plivaju u lukama... Zemlje navrat-nanos odgovaraju uvođenjem diktature u Mađarskoj, nacionalizacijom bolnica u Španjolskoj, pijenjem varikine u SAD-u. Ako nije neprimjereno pitati, što fali za dobru knjigu?

Teško je to gledati kao dobru knjigu jer je stvarnost već neko vrijeme televizijska. Primjećuje se, posebice na ljevici, da scenaristi političke stvarnosti postaju lijeni, bez ideja, izvrdavaju, uvredljivo su doslovni, ne poštuju inteligenciju svojih gledatelja, oslanjaju se na prvoloptaška jeftina uzbuđenja i nerealni narativ. Naši vođe sve više postaju negativci koji gestikuliraju. Ne živimo u vremenu suptilnosti, već bombastičnosti i melodrame. Utoliko je uvođenje kataklizme koja je uzdrmala svijet upravo ona vrsta traljavih, očajničkih preokreta kakve bismo očekivali od istrošene televizijske serije. Međutim, očito je da se ponekad iz elemenata šunda mogu izroditi neočekivano bogate kulturne tvorevine. Siguran sam da jest, kako kažeš, neprimjereno pitati i nezahvalno odgovoriti što bi poboljšalo to kao narativ, s obzirom na masovno umiranje, bijedu i novonastali autoritarizam. To je, naravno, polazišna točka, pa i za bijes. Kao ljudi smo, ipak, estetske životinje i nema proturječja između našeg (neizbježnog) estetskog pristupa stvarnosti i odnosa prema njemu sa svom dužnom političkom ozbiljnošću.

Što se mene tiče, želio bih, kao i mnogi drugi, da se prošire oni elementi ove priče koji se odnose na divlje životinje. U njima se nalazi neočekivana ljepota, a London se čini prilično izmijenjen tim prvim, kratkotrajnim uvođenjem klišeja grada koji su preuzele životinje. Također, moralo bi se napisati nešto o nebu bez aviona. Možda weird fiction, možda poeziju, što god – ali nakon što sam proveo gotovo 50 godina svog života s avionima iznad glave i njihovom grmljavinom kao pozadinskim zvukom – bas linijom – njihov izostanak jedna je od najdirljivijih stvari koje sam doživio.

Neke riječi, čini se, ponovno uđu u naš rječnik, a neke kao da prestanu biti u opticaju. Sad očito govorimo o brizi i zdravlju, solidarnost je na međunarodnoj razini upitna jer se izjavljuje, ali ne provodi, čini se da je ekonomija žrtva, ali ne i odgovor, sve vlade nadaju se cjepivu. Turska spisateljica Ece Temelkuran piše da je nada uzaludna i nesposobna da nešto pokrene, svijetu je potrebnija svjetovna vjera u ljudsko jer daje razlog postojanju i djelovanju. Koje su riječi tebi važne?

Mislim da nijedna koja bi te iznenadila. Svakako bijes i gađenje. S drugima uređujem politički i kulturni časopis Salvage (koji ima i tiskano izdanje), i jedna od riječi kojoj se opetovano vraćamo i u kojoj pronalazimo važan izvor za razumijevanje naše političke čežnje je njemačka Sehnsucht koja nije sasvim prevodiva na engleski. Ona mi se čini beskrajno važnom. Ljubav, naravno, ali ona je (trebala biti?) neupitna, a ionako je toliko degradirana da ju je teško upotrebljavati. Posljedična riječ koja mi je važna jest mržnja. Postoji određen mačizam i edgelordski stav koji likuje u kontriranju, i definitivno ne želim da me to obuzme: mržnja je zastrašujuća sila, a ne ona koju treba slaviti. Međutim, ona je, po mom mišljenju neizbježna i politički nužna, a uz odgovarajući i obavezni odabir i ograničenje, to je ključna ograda, dok propitkujete što i kako mrzite i kako biste to mogli nadići – mržnja može biti politički ključna sila za emancipaciju, te riječ čiju krivnju i stigmu treba iskorijeniti.

Čini se da svijet stoji na povijesnoj litici, na prekretnici. Majstorski opisuješ takvu atmosferu u knjizi October. Može li se povući paralela između ta dva vremenska razdoblja, osim očiglednog početka stoljeća?

Kao što kažem u knjizi, previše je jeftino povlačiti otrcane analogije (što je već predugo jedna od omiljenih razonoda ljevice) i inzistirati na radikalnoj barijeri između to dvoje (što je jedno od sredstava desnice). Naravno, političke specifičnosti su takve da se bilo kojem procesu političkog prevođenja na toj razini može pristupiti samo s velikom pažnjom i radom. Na mnogo općenitijoj razini – iako ništa manje važnoj – rekao bih da su dvije paralele koje mi se neprestano vraćaju, uzimajući u obzir Oktobarsku revoluciju (kao Događaj) i politiku ovog trenutka – i, zapravo, politiku gotovo svakog bremenitog političkog trenutka kojeg se mogu sjetiti – vezane uz dostojanstvo i liberalizam.

Na prvu, kategorija dostojanstva – sad kad je spominjem, to je još jedna riječ koja mi je važna – očito je nejasna i promjenjiva. To, međutim, ne znači da je beskorisna. Što sam stariji, što više učim, tim više dostojanstvo doživljavam kao žudnju koja pokreće radikalno političko djelovanje. Zasigurno je u ruskom slučaju iz 1917. ona bila savršeno jasna. Dostojanstvo se čak može mjeriti s neposrednijim egzistencijalnim pitanjima, pa i biti radikalnije. Primjer koji cijelo vrijeme koristim su marševi ruskih restoranskih radnika i konobara 1917. godine s plakatima koji napojnice prokazuju kao "ponižavajuću praksu". Dostojanstvo je tu bilo važnije od prihoda. A što se tiče liberalizma, žalosna lekcija koja se izgleda ponavlja kroz povijest jest da kad zagusti, kad je situacija strašna, kad netko odabere jednu ili drugu stranu barikade, liberalizam kao društvena snaga, da i ne spominjem njegove institucije i organizacije, uvijek će odabrati reakciju prije nego radikalne promjene. Možda će to učiniti sa žaljenjem, možda i sa suzama u očima (mada, isto tako, možda i ne), ali ako ima dva izbora, izabrat će to. Moguće pod cijenu mnogo krvi.

Važno je naglasiti razliku između liberalizma kao struje i liberala kao pojedinaca, od kojih će neki zaista odstupiti od svoje tradicije i zauzeti stranu emancipacije – veoma često, ustvari, zbog vjernosti upravo samim liberalnim idealima za koje postaje sve jasnije da ih postojeći liberalizam ne može i neće ostvariti. Izuzetno su mi zanimljivi – i često me dirnu – oni primjeri liberala koji na kraju podrže, čak i postanu dio radikalnih trenutaka. Ali takav se raskid na organizacijskoj, institucionalnoj razini ne događa. Zato se s liberalizmom u raznim situacijama može surađivati, ali mu se u konačnici, kako situacije postaju sve strašnije, ne može vjerovati.

U posljednje vrijeme dosta razmišljam o romanu Kis Tatjane Tolstoj i njenoj viziji post-pismenog društva lišenog sjećanja i o onome što je pokojni Mark Fisher nazvao uplošnjavanjem vremena u kulturi 21. stoljeća citirajući Berardijevo "sporo otkazivanje budućnosti". Kako vidiš suvremenu kulturu, posebice književnost, u dekadentnom neoliberalizmu i rastućem neofeudalizmu pogođenom virusom?

Prerano je, naravno, pouzdano suditi, a i iskreno, to je pitanje jednostavno preopširno da se na njega ukratko odgovori. Na vrlo bazičnoj razini, potpuno je jasno da će nas uskoro zapljusnuti veliki val covidlit književnosti i da će velik dio nje – vjerojatno većina – biti, kako mi je jedan prijatelj rekao, "vrijedan prezira". Odnosno, bit će automatska i površna i samodopadna. U ranim danima pandemije, jedan drugi prijatelj mi je rekao: "Žao mi je što još pogoršavam stvari, ali ti shvaćaš da [zadržat ću za sebe ime slavljenog književnika koje mi je otkrio] upravo sada piše roman o tome?" Paradoksi i metafore pišu se sami: izolacija, a opet, povezanost, usamljenost, a opet, zajedništvo, i tako dalje. Bit će pričâ o parovima bačenima u zajedničku izolaciju koji će ipak, u jednom od onih jadnih beletrističkih paradoksa od kojeg se očekuje najteži dio posla, shvatiti da su usamljeniji no ikad prije. I tako dalje, i tako dalje. Zajedljivo zabavno je biti zloban oko ovih neizbježnih stvari, a nesumnjivo će biti i neko doista dobro djelo. Ali ovo se odnosi uglavnom na sadržajnu razinu: zanimljivije mi je ono što će se dogoditi na razini forme i, zasad, daleko teže procijeniti.

Kad govorimo o početku stoljeća, ondje pronalaziš još jedan interes – nadrealizam. U knjizi The Last Days of New Paris koristiš ga u borbi protiv nacista. Ne tvrdim da umjetnost i književnost mogu donijeti društvene promjene, ali pretpostavljam da i dalje vjeruješ u njihovu moć djelovanja jer još uvijek pišeš. Što bi bila ta moć?

Nemam pojma. Uglavnom je uvijek pogrešno misliti da kontroliraš kako ljudi shvaćaju ono što napišeš, ali moram priznati da sam pomalo potišten saznanjem da su neki – bilo da se slažu sa mnom ili su bijesni na mene što sam to predložio i ublažio stvarnu političku opasnost – mislili da je The Last Days of New Paris dokaz mog uvjerenja da umjetnost može poraziti fašizam, ili da je ono što nacizam čini toliko opasnim njegova tendencija da dovodi do loše umjetnosti, ili štogod. (Zapravo, slika dobre umjetnosti u borbi protiv loših nacista bila mi je možda zabavna upravo zato jer je toliko apsurdna, toliko pretvara metaforu u doslovnost jer je toliko doslovna i ironizira je čak i kad je koristi do kraja. Jedna od stvari koju fantastika može zaista dobro izvesti, rekao bih, jest poigravanje s tim odnosom prema metafori koji je ironizira i bukvalizira, za koji bih rekao da podrazumijeva određeni stupanj sumnjičavosti, možda žalosne možda ne, prije nego suglasja.) Naravno, autorova namjera ne znači sve, nije čak ni mnogo, i ne smije se kalemiti na djelo. Nadam se da nije, ali možda je to užasna knjiga s groznom politikom. Međutim, ono što mogu reći je da, ako ona to jest, to nije zato što mislim da je išta od toga istina jer to ne mislim. A sugerirati drugačije, čini mi se, temelji se na redukciji značenja kulturnih tvorevina njihovim svođenje na sadržaj, iščitan na najdoslovniji mogući način. Bilo bi lako reći da je to nevažno ili da izmiče kritici. To je, međutim, samo jedna, a rekao bih, ne i temeljna razina. Svima nam je to poznato na osnovnoj razini – ne sumnjamo da bi ateist mogao napisati snažno djelo s anđelom kao protagonistom, primjerice. To je povezano s pitanjem o važnosti reprezentacije. Mislim da je takva reprezentacija doista vrlo važna i da je napredak koji smo postigli u tim područjima upravo to – napredak. Međutim, ono što me žulja jest poimanje, implicirano ili izričito, da je to jedini ili čak najvažniji način na koji se umjetnost prosuđuje, estetski i/ili politički. A vrlo često fokus sužen na takva pitanja reprezentacije na razini sadržaja zasjeni mnoštvo drugih pitanja koja mogu zahtijevati malo – iako često tek nešto malo! – više kopanja.

Tu je problem – i zaista apsolutni ponos – taj što ne možeš diktirati niti predvidjeti kako će umjetnost biti prihvaćena ili što će nadahnuti. Primjer kojem se često vraćam su palestinski aktivisti koji su se jednom prerušili u vanzemaljce iz Cameronovog filma Avatar. Budući da im se film sviđao, upotrijebili su (prilično očite, mada vjerojatno nenamjerne) analogije između vlastite situacije u kojoj im kolonijalna sila oduzima zemlju i situacije vanzemaljaca u filmu kako bi uputili političku poruku. Skidam im kapu. To me ne sprečava da mislim da je Avatar užasan, i uglavnom, po razumnim kritičkim standardima, reakcionarski film. To ne znači da sam "ja u pravu, a oni su u krivu" – umjetnost je polivalentna.

Dakle... moć djelovanja? Pa, na kojoj razini? Zašto se moramo ograničiti na sadržaj? Mnogi čiju politiku preziremo vole izvrsnu umjetnost, vole radikalnu umjetnost radikalnih umjetnika. Kao što postoje i ljevičari – uključujući i mene – koji vole umjetnost koju su stvorili najužasniji reakcionari.

Što se tiče nadahnuća – opet, previše je polivalentno i složeno da ga se olako shvati. Ne sumnjam da su mi Ursula le Guin i njena književnost bile političko nadahnuće, kao i mnogim drugima. Ne sumnjam ni da je Beatrix Potter – na drukčiji način i, bez sumnje, na posrednoj estetskoj razini – također inspiracija. Vratim se nekim njenim slikama, primjerice, riba i žaba, i osjetim neku vrstu strahopoštovanja koja je, po meni, neodvojiva od političke uzvišenosti.

Reći, kao što si ti učinila, da još uvijek "vjerujem u moć djelovanja" umjetnosti i književnosti jer još uvijek pišem može značiti jedino da vjerujem da književnost može imati utjecaj na one koji je čitaju – to i vjerujem. Iz toga ne proizlazi da vjerujem da može imati izravan politički utjecaj – vjerujem da može imati takav utjecaj, ali pokušati ga predvidjeti ili ograničiti podcjenjuje upravo ono što književnost čini zanimljivom. Što te, zauzvrat, ne sprečava da pišeš političke ili izričito političke romane: već da pomisliš da možeš odabrati ili predvidjeti koji će utjecaj imati ili što će nadahnuti – koja će biti njena moć djelovanja.

U divnoj knjizi Kako čitati strip Scott McCloud nagađa da se umjetnost mogla roditi kad je neolitički čovjek isplazio jezik predatoru kojem je uspio umaći – da to bi mogao biti svojevrstan suvišan čin ljudskog djelovanja i igre, neizbježan osvrt na konkretnije – ne nužno važnije – brige. Nemam pojma je li to točno, naravno, i bez obzira na to je li ili nije, ključna će biti specifična priroda vrste društva u kojem se umjetnost pojavljuje. Ali sviđa mi se ideja da je to neizbježna, nužna, ljudska refleksija na stvarnost – i zbog toga ništa manje važna. Na nelagodno političkoj razini: "Suvišno", kako su nadrealisti u nacistima okupiranom Parizu inzistirali, "pretpostavlja nužno" – i branili su suvišno, pjesničko, od onih koji su govorili da je to tričarija, ne na temelju toga da to nužno – politička borba – nije važno, već da po njima ono prvo izrasta iz ovog drugoga.

Pažljiva si: "Ne tvrdim da umjetnost i književnost mogu donijeti društvene promjene", opominješ, i ja se slažem – iako bih čak i tada rekao da možda mogu, u nekim slučajevima, utoliko što utječu na određene ljude u određenim političkim kontekstima na određene načine, i ne nužno radi dobroga. Pa što to jest moć djelovanja?

Prečesto mi razgovor o umjetnosti i politici podrazumijeva ili pretpostavlja političku moć djelovanja umjetnosti koja je reduktivna i jednosmjerna, ili barem teži biti. Jednostavno mislim da to tako ne funkcionira. To ne znači da umjetnost i književnost nisu važne i da ne mogu biti transformativne. Politička kritika i čitanje književnosti jedna je stvar i može biti divno prosvjetljujuća, i doista, i sama nadahnjujuća. Ali, mislim da se uobičajeno ponavljanje toga, posebno na ljevici, plaši upravo one vrste polivalentnosti i suviška koji moćnu umjetnost može učiniti moćnom. Ustvari, rekao bih da im više poštovanja odajem priznavanjem da su načini na koje njihova moć djeluje na svijet previše različiti, previše višeslojni, previše nerazdvojivi od svih ostalih slojeva stvarnosti, da bi ih se predvidjelo, a kamoli instrumentaliziralo s ikakvom preciznošću. Stoga, kada ljudi, posebno oni s ljevice, govore o političkom djelovanju ili o političkim utjecajima ili o političkoj moći umjetnosti, mislim da to gotovo nikad nije od pomoći.

Najmanje što možemo – a svjestan sam da je i to iznimno nedostatno – jest možda reći da umjetnost nije besmislena, nije puka magla, i da i iz poštovanja prema njoj i iz strogog uvažavanja granica svojstvenih njenoj prirodi, moramo priznati da njena moć djelovanja u najdoslovnijem i najegzaktnijem mogućem smislu, ima previše nepoznanica i u konačnici nije nikada razloživa. Samotni sat moći djelovanja književnosti nikad zapravo ne dolazi – umjesto toga, on je uvijek već nastupio.

U knjizi Dictionary of the Undoing John Freeman pokušava ponovno uspostaviti riječi koje američko društvo zlostavlja ili zlorabi. S obzirom na tvoje zanimanje za jezik, zanimaju li te njegova iscjeliteljska moć, njegova prekoračenja granica, ili nešto treće?

Mislim da nas apstraktno razmatranje takvih stvari neće odvesti baš daleko. Jezik i način na koji funkcionira svakako je fascinantan i politički važan. Ali ne znam bih li razumio što bi, primjerice, iscjeliteljska moć jezika mogla značiti. Barem ne na apstraktnoj razini. Čak ni riječ mržnja koju sam gore opisao. Sugerirao sam da bi za neke mogla biti politički učinkovita oprezna rehabilitacija tog najviše zabranjivanog osjećaja i riječi. I stojim iza toga. Ali bilo bi u najboljem slučaju besmisleno, u najgorem opasno, predlagati bilo što takvo na apstraktnoj razini. Mržnja nije jednako mržnja nije jednako mržnja. Kako riječ mržnja iscjeljuje ili prekoračuje granice, da se poslužim tvojim izrazom, u ustima rječitog i karizmatičnog fašista i kako bi to mogla u onima promišljenog socijalista, temeljno je različita dinamika.

Gradovi su tvoji miljenici. U The Last Days of New Paris grad je labirint, London’s Overthrow prikazuje grad kao živi organizam, u The Scar nailazimo na plutajući grad izgrađen od brodova, da nabrojim samo neke. Potpuno si fasciniran čudovišnim u njima. Jesu li gradovi naša svagdanja čudovišta?

Nadam se da ćeš mi oprostiti ako izbjegnem ovo pitanje, ne tako da na njega ne odgovorim, već da odgovorim i suviše spremno. To znači... Zasigurno? Mislim, da, možda? I/ali isto tako ne?

Ovo seže u narav metafore. Koja mi je – za razliku od alegorije – zanimljiva i moćna upravo stoga što ide u dubinu. A to je posebno jasno u takvim kategorijama – poput čudovišta i, doista, grada – koje se izričito nadopunjuju i djeluju pomoću svoje bučne polivalentnosti i plodnosti i jednostavno punine. One su baš pune. Dakle, gradovi su naša svagdanja čudovišta, ali u naravi je gradova, kao metafore (koja oni uvijek i jesu, što god drugo da su), da su bilo što drugo – i sve drugo također. Suprotno tome, gradovi su naša svagdanja čudovišta, ali u naravi čudovišta je da bilo što i sve također može biti naše svagdanje čudovište. Ne samo da ne postoji glavni kôd kojim bi se takve metafore konačno mogle razriješiti, bilo bi grozno i sumorno da on postoji.

U konačnici, sve može značiti svašta. Pitanja su uvijek koliko dobro, koliko zanimljivo, koliko stabilno, koliko nestabilno, koliko plodno, koliko provokativno, koliko produktivno, koliko lijepo, koliko ružno, i tako dalje i tako dalje u nedogled, je nešto također nešto drugo, bilo svagdanje ili ne.

Ta fascinacija postaje jasna u The City and the City, koja ima posebnu vibru kad se čita u postsocijalističkim zemljama poput Hrvatske. Kombinacija dezorijentiranosti i banalnosti postavlja pitanje kako konstruiramo značenje svijeta oko nas. Ovim pitanjem još se izričitije baviš u The Embassytown. Može li književnost dati ikakve odgovore? Ili radije, treba li nam književnost dati odgovore ili pitanja?

Pretpostavljam da znaš što ću reći na ovo, i pretpostavljam da bi se mogla složiti. Književnost može dati odgovore, a može i – meni općenito još zanimljivije – dati pitanja. Ono što mislim da ne može jest činiti bilo što od toga s ikakvom konačnošću. Ne mislim niti da bismo to željeli. Jednostavno joj to nije svrha. Doista, iako volim odgovore, a još i više pitanja koja književnost postavlja, književnost koju najviše volim, volim ponajviše jer ne razumijem što otkriva. Ona iznosi nešto s velikom žustrinom i snagom – ali ne mogu reći je li to odgovor, pitanje ili nešto sasvim treće, a kamoli koji odgovor ili pitanje. I upravo zato što to ne znam, ne mogu ispustiti djelo iz ruku.

S engleskog prevela Sara Tomac.

Foto: Ceridwen; Wikimedia Commons.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.