'U Sarajevu je Susan Sontag bila ono što je oduvijek željela biti – umjetnica.'

Prilikom njegova gostovanja na 5. Međunarodnom festivalu književnosti Bookstan u Sarajevu, razgovarali smo s Benjaminom Moserom. Povod gostovanju i razgovoru jest knjiga Sontag: život i djelo, o Susan Sontag, jednoj od najvećih intelektualki uopće, za koju je autor dobio Pulitzerovu nagradu. Knjiga je opisana kao: "Autoritativno konstruirano djelo ispričano s pȃtosom i gracioznošću, koje pored ovisnosti, seksualnih nedoumica i nestalnih entuzijazma, bilježi genijalnost i humanost spisateljice". S autorom je o Susan Sontag, njenoj vezi sa Sarajevom, njenoj ambivalentnosti i kontroverzi razgovarala Miljenka Buljević. Razgovor će biti objavljen u dva dijela. Drugi dio čitajte na linku.

***

Promocija Vaše knjige Sontag: Život i djelo u Sarajevu održana je upravo na Trgu Susan Sontag. Kakav je to bio osjećaj?

Kao da sam u Međugorju. Na hodočašću. Bilo je ritualno, kao da sam otišao na grob i nosio cvijeće. Sarajevo je njoj bilo najvažniji grad na svijetu, ovo je mjesto na kojem je postigla sve ono o čemu je kao djevojčica maštala. Uz to, u ovoj zemlji i ovom gradu je najviše vole jer ovdje, za razliku od svih drugih mjesta, nije kontroverzna. Bosanci su ju duboko razumjeli, a i ona je razumjela njih.

Baš zbog toga, doći u Sarajevo i otvoriti festival na tom mjestu bilo je zbilja nešto posebno, tim više što je zbog Covid-a bilo vrlo teško doputovati pa sam ja bio jedini strani autor na festivalu. Jasno da je to sasvim drugačija situacija od vremena rata, ali nekako možeš zamisliti što je za nju značilo doći ovamo u vrijeme kad je to bilo strašno daleko. Navikli smo da možemo otputovati bilo kamo, a sad nam odjednom sve nam postaje strašno daleko.

Sontag je od 1993. u Sarajevo dolazila nekoliko puta do kraja rata. U Sarajevu je pod granatama postavila Čekajući Godota. Vi ste taj njen dolazak i njenu vezu sa Sarajevom, koja je nastala za vrijeme rata, u knjizi prikazali gotovo poput pokajanja neke vrste, toliko ističete tu veliku gestu.

Ne mislim da se radilo o pokajanju, mislim da je to prije bila apoteoza. I začudo, mislim da je baš u Sarajevu i bila najsretnija. Zapravo sam od puno Bosanaca čuo da tada, kada je život bio zapravo jednostavan jer se sve vrtjelo oko brige da ne pogineš i razmišljanja kako da dođeš do vode, zaštitiš prozore i sličnih zbilja elementarnih stvari, ljudi zapravo nisu bili u tolikoj mjeri nesretni jer su osjećali da imaju misiju, što je svakome potrebno. A mislim da je i Susan uvijek trebala misija, da je željela nešto značiti ljudima. Još od svoje najranije mladosti vjerovala je da su umjetnost, teatar i glazba vrijedni da za njih damo živote.

U Sarajevu je pronašla mjesto gdje je ljudima nešto značila i bila je to što je oduvijek željela biti. Naime, u New Yorku ona je bila slavna osoba koja to nije željela biti. Ona je htjela biti umjetnica, da joj umjetnost bude najvažnija stvar u životu, što je ovdje i uspjela i zato, vjerujem, kada kažete pokajanje da mislite, a Vi me ispravite ako griješim, na činjenicu da je bila nesretna u životu jer je za sobom imala nekoliko teških godina, ako ne i čitavo desetljeće.

Nakon što je oboljela od raka prvi put i prošla tešku terapiju početkom 1970-ih, kroz cijele 1980. godine prikazujete je kao iznimno nesretnu samu sa sobom i neugodnu prema drugim ljudima...

Nesretni su ljudi i zločesti i nesretni. Takav je život – jedna loša stvar prizove njih još, jedna dobra stvar isto tako. I mada je zauzimala centralno mjesto u društvenom i kulturnom životu New Yorka, njoj to nije bilo dovoljno. Stalno je tražila nešto više od toga i bila spremna umrijeti za svoje ideje i mislim da joj ne bi teško palo sve i da je ovdje umrla. Sarajevu je dala mnogo, a mislim da je mnogo dobila i zauzvrat. Bilo bi mi puno teže napisati ovu knjigu da nije bilo tako. 

Naime, osamdesete godine bilo su joj prilično nesretne. Kao prvo, pojavio se AIDS, od kojeg je umrlo mnogo njenih prijatelja. Zatim, tu su i njene propale veze s mnogim ženama, pa osjećaj frustracije nakon što je umalo umrla od raka, i dalje dok samu sebe pokušava ponovno izmisliti nakon što su joj odrezali dojku i nakon što je prošla tu tešku terapiju. Tražila je nešto novo i mislim da joj se skupilo toliko nesreće da bi, da je kojim slučajem umrla tada, njena priča bila daleko tužnija. 

Jedna stvar koju stalno naglašavate u knjizi jest persona koju Susan Sontag predstavlja ili projicira. Fotografija i vizualne metafore bile su joj neobično važne, praktički je na tome sagradila karijeru, a vi u isto vrijeme navodite nečije riječi da Susan nije zapravo vidjela svijet oko sebe. Pitala sam se koliko je toga bila svjesna.

Mislim da je bila itekako svjesna. Sav njen rad bavi se razlikom između osobe i njene fotografije, između jezika i objekta, i to je iznimno snažna tema u njenim radovima, baš zato što je to i sama doživjela. Hoću reći, odrastala je opsjednuta holivudskim divama. Mnogi ne znaju da je Susan praktički odrasla u Hollywoodu. Njena majka bila je opsjednuta Joan Crawford. Ona sama bila je opsjednuta Gretom Garbo i ljudima poput nje. A onda se to i njoj dogodilo: postala je toliko slavna i ujedno poznatija po imidžu koji je gradila nego po tome čime se bavila, po svojim djelima, koja ljudi zaboravljaju i zanima ih samo ta žena s bijelim pramenom kose. Bio sam presretan kad sam pronašao čovjeka koji radi kao frizer u Honolulu i koji joj je napravio taj bijeli pramen kose: za mene kao istraživača to je bio čisti trijumf s jedne strane, jer je bilo zabavno čuti tu priču, a s druge strane, jer je ona, kad su je pitali u jednom intervjuu po čemu je najpoznatija, navela upravo taj bijeli pramen u tamnoj kosi. Znači da je bila svjesna da će je taj imidž nadrasti.

O tome piše u O fotografiji, sve se njene polemike time bave, ali ima još jedna zanimljivost, a to je da ona zapravo uopće ne voli fotografije. Pretvara se da joj se sviđaju, ali ih ne voli. Naime, ona shvaća da fotografija nije odmak od stvari, nego sredstvo za pokretanje istinskih promjena u svijetu.

U ovoj biografiji Vi stvarate jednu sliku o Susan Sontag, što je izrazito težak posao: koji kut odabrati, kako je predstaviti, i to vjerno. Toga ste duboko svjesni i naglašavate u svojoj knjizi pa me zanima Vaše razmišljanje o samom procesu, s obzirom na to da niste bili veliki poznavatelj života i djela Susan Sontag prije nego što ste krenuli pisati knjigu o njoj. Dakle, kako ste se nosili s tim?

Susan Sontag vrlo je polemična tema: ljudi je i mrze i jako je vole, opsjednuti su njom. Intervjuirao sam stotine ljudi i svi oni imaju neke priče i svi oni imaju neku svoju teoriju i nose nekakvu, recimo, traumu ili ljubavnu priču, na sve njih ostavila je snažan emotivan dojam. Kad sam se našao usred svega toga, osjećao sam se kao u kakvoj sarajevskoj metafori gdje imate Srbe i Muslimane i Hrvate, osjećao sam kao da se vodi rat oko Susan, ona je uvijek bila u središtu polemika.

Dok ja baš nisam polemičan, to nije moj stil pisanja. Ja nastojim doći do onoga nečega između, ali ne na način da to bude neutralno jer ja nisam neutralna osoba, to ni ne pokušavam biti. Ja imam svoje mišljenje, a ljudi se ponekad prave da ga nemaju, što je meni smiješno, naravno da imaš neko svoje mišljenje pa to i priznaj. Dakle, graditi sliku iz nečega što je i samo konstrukcija ima smisla, to je poput kolaža jer nalazite komadiće posvuda i nastojite stvoriti narativ koji bi poslužio kao fotografija, kao metafora. To je priča i želite da ju ljudi pročitaju, želite da se zainteresiraju za Susan Sontag, želite da zatim krenu čitati njena djela, makar i kad imate samo komadiće. To nije kompletna stvar i nastojim biti pošten prema svemu i jednostavno to priznajem. 

Jeste li namjerno gradili priču na način da je Susan poput kakvog književnog lika? Jer knjiga se čita kao roman...

Zapravo ne jer, kako da kažem, vrlo sam fleksibilan kao pisac pa i pišem puno o gay pravima jer me to jako zanima. Jako me zanima i metafora - moja se posljednja knjiga, na primjer, bavi isključivo metaforom. To sam, dakle, ja. Jučer me Boro Kontić pitao za Danila Kiša. Bio sam u Njemačkoj i tamo su me pitali za Thomasa Manna, u Engleskoj pitaju za njene londonske prijatelje. Mogao sam staviti u knjigu više toga o Danilu Kišu, ali nisam jer nije bilo mjesta. A konstrukcija je u smislu da se tu radi o narativu, o Susaninom izboru da dođe u Sarajevo...

Nekoliko stvari se provlači kroz čitavu knjigu: njeno na neki način ambivalentno židovstvo; homoseksualnost, prema kojoj je također imala ambivalentan odnos; zatim majčinska figura, kako njene majke tako i nje same kao majke. Što nam imate reći o tim aspektima Susan?

Ona nije ambivalentna po pitanju svog židovstva. To je nešto što Europljani uvijek misle, što mi je baš fascinantno. Ustvari, Susan je Židovka u kulturi koja je u potpunosti židovska: njujorški kulturni krug, a pod kulturom tu mislim i na novac, zatim novinarstvo, akademiju u New Yorku čine sami Židovi. Zapravo je čudno kad niste Židov i bilo bi neobično da je protestantkinja. Dakle, to nije nešto oko čega je ambivalentna, to joj ne predstavlja nikakav problem. No njeno klasno pitanje bilo je vrlo specifično. Naime, kad je Amerika u pitanju, pripadnost određenoj društvenoj klasi funkcionira sasvim različito od Europe. Njezin je suprug bio iz radničke klase i imigrantskog porijekla te nije bio obrazovan. Ona je bila iz sasvim prosječne američke obitelji srednje klase što je kod Židova u to vrijeme bila rijetkost jer su većina tadašnjih Židova bili djeca imigranata. Susanini su djedovi i bake bili imigranti, ali ne i njeni roditelji. Ona je jedina velika američka židovska spisateljica čiji roditelji nisu stigli iz Europe. Dakle, to je sasvim različit senzibilitet. Roditelji su joj govorili engleski, kao i djedovi i bake.

Mislim da je jedina stvarna ambivalentnost ona koja se tiče toga da je žena, što mi je osobno zanimljivije i ujedno problematičnije. S druge strane, prava drama bila je u činjenici da je gay. Jer, znate, to je nešto što je u mnogim zemljama, uključujući i ovu, i dalje veliki tabu. Ona je odrasla u kulturi vrlo sličnoj Bosni danas, u kojoj su, za početak, homoseksualci i lezbijke bili nevidljivi. Nije čak bilo ni mržnje prema njima, s obzirom na to da kao da nisu niti postojali. Osim toga, kod mnogih homoseksualaca i lezbijki postoji i internalizirana homofobija, što je posljedica toga da ti religije i škola i obitelj i država govore da si pervertit. Hoću reći, to promijeni psihologiju čovjeka i mnogi ljudi nose posljedice za cijeli život.

I bit će zanimljivo vidjeti kako će to biti iščitano ovdje, a kako u Americi. Amerikanci misle: pa svi su znali da je gay i nikog nije bilo briga. Što je i točno, na elitnom Manhattanu kulturnjake i nije briga, istina. Ali to je sićušni dio društva, a kad odrastaš među većinom, teško se otarasiti usađenih stavova. Zato volim govoriti o tome jer mislim da je važno i jer volim manjine. Volim biti Židov, kao što volim biti gay, kao što volim biti i gnjavator. Većinu ne volim. To gotovo nikad nije dobra ideja jer u bilo kojoj državi gotovo uvijek je konformistična ta većina, makar je i vrlo opasno ne pripadati joj. Ali tko su zapravo ljudi koji su stvorili američku kulturu? To su crnci, Židovi i homoseksualci. Da smo tu stvar prepustili svima ostalima, bilo bi strašno.

Susan je u vlastitom životu i u svojim djelima izrazito podijeljena između manjine i većine jer je zauzela većinsku poziciju i poziciju moći, bez obzira na to što je bila lezbijka, bez obzira na to što je bila žena. 

Dijelom upravo zato što je bila žena te zato što je bila lezbijka postala je slobodarskom figurom u 60-ima. Svi su znali da je lezbijka, čak i onda kada se za puno ljudi nije znalo da su gay. Odrastala je zaljubljena u Gretu Garbo koja je bila snažna lezbijska figura. Niti jedna heteroseksualna osoba nije znala da je Greta Garbo lezbijka, baš nitko, ali su to znali svi homoseksualci. I bili su ponosni na nju jer nije bilo baš puno ljudi na koje su se mogli ugledati. Dok je Susan odrastala, poput većine intelektualki tog vremena, isto je vrijedilo za djevojčice koje su željele biti znanstvenice ili umjetnice ili profesorice u svijetu u kome tako nešto nije postojalo. Prije sto godina postojala je samo jedna figura na koji su se djevojčice mogle ugledati, i to je bila Madame Curie. U to su vrijeme sve čitale njenu biografiju koju je napisala kćerka. Ta je biografija jedino i postojala u Americi, mislim sve tamo do 1970. godine, kada je Nancy Mitford objavila prvu biografiju Zelde Fitzgerald, ali do tada na policama niste nalazili biografije književnica. Bilo je biografija kraljica i eventualno pokoje prve dame, ali za druge žene nije se ni znalo. I onda Sontag postaje jedna takva figura za sve te silne djevojčice. Dviju ili triju generacija. 

Vrlo je kontroverzna i zato što je jedna od onih heroja koji na kraju ne odnesu pobjedu, gay zajednici barem jer o tome nije otvoreno govorila zato što je to iskustvo univerzalizirala.

Evo što je tu zanimljivo: univerzalno obično podrazumijeva muškarce, a u Americi univerzalno podrazumijeva i bijelce. Ima nešto u toj ideji univerzalnosti koju je stekla, kojoj je težila, nešto što zbog prirode jezika i društva znači muškog roda i bijele boje kože. Ona je to znala, no jako joj je bilo stalo da ne bude etiketirana samo kao žena-pisac. Ja to i razumijem jer to te ograničava, to zvuči kao manjina, u stilu: ah, to je velika lezbijska pjesnikinja. Ne zaboga, razmišljala je: Ja sam samo pjesnikinja. I uz to sam lezbijka. Ili sam uz to židovske vjere ili crne boje kože.

Na trenutke sam imala osjećaj, čitajući knjigu, da joj to zamjerate. 

Ma osobno joj ništa ne zamjeram, ja to zbilja razumijem. Kako sam i sam gay, znam kroz što gayevi prolaze, no pristup se promijenio. Naime, kad se pojavljuje AIDS pa se potom pojavljuje i feminizam, gotovo u isto vrijeme, feministice kažu da je univerzalnost lažna; svi pišemo iz vlastitog iskustva. Postoje neka univerzalna djela koja su specifična za specifična ljudska iskustva i specifična tijela. No Susan Sontag se u takvu univerzalnost nije upuštala. Ja vjerujem da se bojala, ali s druge strane, mislim i da ljudi u Sarajevu možda razumiju čega se bojala. Bolje nego što to razumiju u New Yorku. Oni si misle: u čemu je bio problem? A problem je bilo društvo u kojem je živjela.

Razlog zbog kojeg joj zapravo ne zamjeram ništa je činjenica da je bila silno velik uzor svim homoseksualcima, a naročito lezbijkama. Premda o tome nije govorila, naravno da su znali da je gay. I bili na nju silno ponosni, na to što je jedna lezbijka intelektualka tog kalibra, koja je izrazito moćna i duboko poštovana. Jer ljudi ne poštuju homoseksualce i lezbijke. Na njih se gleda svisoka. Kao što se i na žene gleda svisoka, i na crnce i na koju god manjinu hoćete gleda se svisoka. A za nju se znalo da ima apsolutno poštovanje, čak i u Bijeloj kući. Do njenog se mišljenja držalo. Do mišljenja koliko lezbijki drže u Bijeloj kući? Zbog svega toga inspirirala je ljude. Stvarno jest.

(Nastavlja se.)

Foto: Vanja Čerimagić za Bookstan; izvor.