'Tranzicija još uvijek nije zastarjela.'

Povodom izlaska knjige Lelek tranzicije (Disput, 2020.) razgovarali smo s njenim autorom Igorom Gajinom. Razgovor je vodio Ivan Tomašić, a intervju će biti objavljen u dva dijela.

***

Otkud interes za odnosom književnosti i tranzicije u trenutku u kojem prevladava mišljenje da je tranzicija završena?

Ako se može konstatirati da je tranzicija prema brojnim parametrima završila, također se može reći i da tranzicija još uvijek nije zastarjela. Osim što je posve legitimno istraživački se baviti bilo kad bilo kojim povijesnim trenutkom, osobno mi je tranzicijski proces postsocijalističkih zemalja naročito intrigantno razdoblje, prije svega zbog intenzivne i kompleksne dinamike, ali i individualne ljudske drame u epohalnom smjenjivanju jedne ideologije i društvenoga poretka drugim, posve oprečnim konceptom kolektivnog ustroja. Naizgled se čini isuviše kasnom odlukom danas misliti i pisati o tranziciji, dakle postfestumno pametovati, jer tko je "jamio je, jamio je", premda vidimo da još uvijek – riječima Josipe Rimac – "može se, može, nije da se ne može", čime zapravo želim slikovito istaknuti da su nam i današnji pokušaji razumijevanja o tranzicijskom razdoblju važni budući da je riječ o godinama koje su kumovale gotovo svemu što nam se danas zbiva te predstavljaju izvorno mjesto današnjih i budućih posljedica.

Uostalom, danas smo u mogućnosti nešto zrelije i bistrije shvatiti što smo zapravo proživjeli tih godina. Temeljim to mišljenje na činjenici da bi u Lelek tranzicije bile upisane sasvim drukčije opservacije da je ta knjiga nastajala prije deset ili petnaest godina, ali sam zbog ugovornih obveza prema mome poslodavcu bio prinuđen otpočeti sa sustavnim pisanjem i razrađivanjem naslovne teme upravo u trenutku kada su krenuli šatoraški prosvjedi, marširanja udruge U ime obitelji te Karamarkova agresivna reafirmacija desničarskoga konzervativizma. Drugim riječima, prije deset ili petnaest godina bio bih spreman posve naivno napisati da tranzicija napreduje linearnom progresivnošću, ali naveliko isplivavanje nacionalističkoga konzervatizma na površinu, dakle dokaz da gorostasno čudovište iz našega Loch Nessa nije mitsko ili fantomsko, nego da je oduvijek ronilo našim muljem, navelo me je da pokušam istražiti razloge te očigledne rezistencije koja nam se vratila kao mahnito ostrašćena regresija.

Iz tih okolnosti Lelek tranzicije istupa s tvrdnjom o korespondentnosti kontinuiranog društvenopolitičkog konzervativizma s kulturnim konzervativizmom, koji se čak i u djelima najzaoštrenije oporbene polemike s tekućom zbiljom reproducirao kroz konzervativne poetičke prakse, prije svega kroz jezik realizma i iznova romantizirane mitove "dugog 19. stoljeća".

U knjizi dajete zanimljivu analizu Kravarove paralele konzervativizam-antimodernizam. Zašto je ono što je konzervativno protiv modernosti?

Zoran Kravar u sjajnoj knjižici Antimodernizam kaže da je ironija antimodernističke konzervativnosti u tome što pod pritiskom svakog sljedećeg ciklusa modernizacijske (r)evolucije grčevito brani i fundamentalizira u esencijalizam svoga identiteta upravo ono što joj je dano modernizacijom. Točnije, Kravar kaže da su antimodernistički konzervativci uvijek u nekom trenutku ovu ili onu liberalizacijsku tendenciju "prestajali slijediti" jer su "prolazne postaje modernizacijskoga procesa, njegove provizorije, pokušaje i promašaje shvaćali kao konačna dostignuća". Dobro mi je došlo poslužiti se tim Kravarovim rečenicama kako bih ismijao neke samodopadne zablude naše konzervativne desnice, ponajprije kada je riječ o tome da za birane plodove modernizacijskoga razvoja umišljaju kako su to "tradicionalne", "prirodne" i "univerzalne" vrijednosti od pamtivijeka, a svakako kada je riječ o iluzornosti – kako to kaže povjesničar Michael Burleigh – konzervativističkog marširanja u budućnost kao odredištu idealnije prošlosti...

Pređimo na književnost. Pišete kako književnost devedesetih nije bila u stanju pružiti otpor ulasku "empirijske zbilje (rata, I.T.) u autonomiju književne imaginacije". Ima li književnost šanse protiv stvarnosti?

Prije svega, empirijsko iskustvo i pretpostavljano znanje o objektivnome svijetu neizbježno su upisani i u najmaštovitijim ili čak posve apstraktnim djelima, bilo po tome što su u krajnjem slučaju negacija zbiljskoga, bilo po tome što su radikalnija simbolizacija ili sublimacija zbiljskoga. Drugim riječima, odnos prema izvanjskome svijetu uvijek je prisutan barem kao referentni parametar ili korelativ pa tim odnosom zapravo i definiramo spisateljske modele i žanrove kao bliskije ili udaljenije od stvarnosti, nazivajući ih naturalističnima, nadrealnima, fantastičnima i sl. Bez obzira na to što tu zapravo samo odmjeravamo jedan diskurs drugim, diskurs umjetničke imaginacije s diskurzivno konstruiranom predodžbom zbilje, odnosno s društvenim konsenzusom što je zdravorazumski smatrati zbiljom, mehanizam o kojem ovdje govorimo posljedica je općeprihvaćene ontološke hijerarhizacije prema kojoj je objektivni, empirijski svijet ontološki temelj.

S druge strane, postmoderna teorija kaže da su tekst i empirijska zbilja dva različita ontološka niza te da je tekstualna proizvodnja samo jedna od označiteljskih politika u diskurzivnom mapiranju i reguliranju izmičuće zbilje pa će s takvim stavovima postmodernizam naročito zagovarati jaz između teksta i zbilje, tvrdeći da tekst ne prenosi sliku svijeta, nego je konstruira ili, još točnije rečeno, proizvodi vlastiti sustav odnosom među svojim znakovima. Posve je razumljivo da je emergencija zbilje devedesetih navela na preispitivanje, pa čak i na odbacivanje takvih gledišta, u velikoj mjeri zbog navodne neetičnosti takve pozicije u odnosu na krvavu stvarnost ratnih stradanja.

U svakom slučaju, koliko god imali razumijevanja za emocije koje su obuzele društvo devedesetih, kao i prema očekivanim reakcijama na tadašnje atrakcije zbilje, reaktualizacija vrijednosti "dugog 19. stoljeća" tijekom prve polovice devedesetih čak i na književnom polju pripremila je "sjajan" teren i posve neproblematične preduvjete za glatki prelazak u komercijaliziranu književnost našega ranoga kapitalizma. Jednom uspostavljeni autoritet jake zbilje, tradicionalnog mimetizma, konvencionalnog fabuliranja i realističke deskripcije empirijske zbilje preuzete su gotovo oportuno na prijelazu milenija iz naslijeđa devedesetih da sada budu najpopularnije komercijalne formule zbog opstanka u areni tržišnih režima, pri čemu je ironično da je taj neorealizam imao sve manje veze sa istinom zbilje, i to na način da je sve manje bio vjerodostojna snimka društvene stvarnosti, a sve više vjerna reprodukcija realističkih konvencija u popularnoj kulturi i trivijalnim žanrovima, naročito filmskima. Manje je ironično, a više je tragično da se u toj "suvremenijoj" književnosti nije dogodilo ništa supstancijalno suvremenije, modernije, nego se nastavila poetika koja je ekvivalentna spomeničkoj politici, notornoj po tome što od devedesetih kontinuirano favorizira figurativne kipeke u odnosu na zbunjujuće nejasnoće apstraktnoga simbolizma.

Dakle, možemo reći da je u pravilu književnost tim slabija što se jače trudi empirijsku stvarnost ("jaku zbilju") uhvatiti realističnim kodom?

Ne mora nužno biti tako, opredjeljivanje za realističku konvenciju pripovijedanja ne znači apriornu diskvalifikaciju. Prije bih rekao da je problem što se mnogi opredjeljuju za konvencije realističkoga pripovijedanja zato što je to najbliskije njihovom svakodnevnom govoru, njihovoj jezičnoj kulturi općenito, a ujedno ih jezik književnosti više zanima u funkciji prepričavanja, nego li kao prostor stilističkoga, narativnoga i općenito estetskoga istraživanja pa onda kolateralno reproduciraju, nerijetko s prilično romantičnom naivnošću, notornu mitologiju realističkog pisma i prokazane "zablude transparencije", kako ih naziva Antoine Compagnon u Demonu teorije.

Stoga smo "u pravilu" imali puno slabih knjiga zato što su se dale konformistički svesti na "nulti stupanj pisma" te se gotovo žurnalističkim tehnikama iz prostora književnosti oglasiti o dnevnopolitičkim temama, zbog čega su u svoje vrijeme bile aktualne, ali su nam ujedno prošle kroz ruke kao jednokratni sezonski hitovi, iz današnje perspektive maksimalno ostvarujući tek vrijednost dokumenta, otiska kulturne refleksije o tekućoj zbilji. Mnoga djela iz takvoga korpusa, paradoksalno, nisu ostavile dubljeg traga, unatoč svom hiperrealizmu, budući da je zapravo bila riječ o turborealizmu, dijeleći tako sudbinu potrošne popularnosti s hitovljem i tranzicijskom patologijom turbofolka.

Tome u prilog možda najbolje govori činjenica da su mi, čitajući korpus tranzicijske književnosti s vremenskim odmakom, odjednom iskrsnuli romani poput Nabukodonosora Damira Miloša ili Potonulo groblje Gorana Tribusona kao daleko intrigantnija djela zato što su bila dovoljno odvažna da ne slijede trend realističkog fotografiranja svih tekućih atrakcija zbilje, ma koliko se činila promašenim ostvarenjima u odnosu na tadašnji duh vremena i zahtjeve trenutka. Na koncu, za današnjega čitatelja spomenuti naslovi upravo zbog "otvorenosti" svojih značenja uspijevaju još uvijek biti potentni, plodonosni, animirajući, dajući time odgovor na vaše pitanje je li književnost empirijskog realizma slabija. Jest slabija kada se opredijeli za isporučivanje tzv. "gotovog sadržaja" kojim se čitatelja pasivizira. 

Osim hrvatskog ratnog pisma (Cvetnić, Mlakić, Pavičić, Tomaš...) analizirate i tekstove iz regije koji tematiziraju ratnu zbilju (Velikić, Arsenijević, Nikolaidis), a čini mi se da je posebno važna analiza Kecmanovićeva romana Top je bio vreo. Je li Kecmanović – da budemo sugestivno neprecizni – pošten prema povijesnoj zbilji (opsadi Sarajeva) koju u romanu obrađuje?

Za regionalnim sam književnostima posegnuo iz komparativnih razloga, da bih vidio što (ne) dijelimo iz iskustva postjugoslavenske tranzicije, dok mi je srpska književnost bila naročito zahvalan predložak za teorijsko problematiziranje narativnih strategija književnosti kada se bliži tabuima. U tom smislu zanimljivo je pratiti na koji način dio srpske proze izbjegava spomen Vukovara ili Srebrenice, još je zanimljivije "racionaliziranje" i humanističko "poetiziranje" kojim umanjuju ulogu balkanskog krvnika u raspadu Jugoslavije.

Spominjanjem Kecmanovića izabrali ste dobar primjer budući da njegov roman s jedne strane osvaja estetskom kvalitetom, ali osobno sam se i u iščitavanju hrvatske književnosti, kao i regionalne književnosti, rukovodio stavom da je pisac potencijalno opasniji što je zavodljiviji budući da zbog vještine njegova pripovijedanja previđamo što nam se podmeće (ili izmiče), tako da sam istom optikom čitao, recimo, i sakralizirani Hotel Zagorje, ili Smrt Vronskog kao kanonizirani temeljac – kako se to kaže – hrvatskog ratnog pisma. Pri tome sam za uzor imao modele čitanja kakve je prakticirala, primjerice, feministička kritika kada je otkrivala reprodukciju patrijarhalne ideologije, mizoginije i seksizma čak i u onim antologijskim djelima svjetske književnosti koja smatramo najplemenitijim ostvarenjima naše kulture, samo što ja nisam povećalom tražio dokaze falokracije, nego sam pratio one narativne mehanizme i strategije koji se mobiliziraju i upisuju u tekst kada ovaj ili onaj autor ciljano taktizira oko određenih kontroverzi ili kada nehotično reproducira dominantna gledišta nadređenih diskurzivnih režima.

U tom kontekstu onda postaju naročito indikativne Kecmanovićeve tehnike reprezentacije, posebice kada Srbe oko opkoljenog Sarajeva kontinuirano imenuje tek riječima kao što su "oni" ili "oni gore". Međutim, nije Kecmanović problematičan zato što ideološki manevrira na osjetljivom i politiziranom terenu oko kojega se i dan danas sukobljavaju naša nacionalistička plemena jer, čitano iz goreopisane teorijske perspektive ideologiziranosti teksta, nije ništa manje problematično kako npr. Goran Tribuson u romanu Bijesne lisice reprezentira, označava i narativno pozicionira prosvjed nezaposlenih iz privatizacijski upropaštenih tvornica. Dakle, što se tiče takvih nalaza, bez obzira o kojem i čijem je tekstu riječ, puno toga je između redaka, kao i u onome što nerijetko zna biti daleko važnijim, odnosno u neizrečenome. A sve skupa je u politici teksta. 

Zadržimo se još malo na ideologiji u književnosti. Može li umjetnički tekst biti dobar ako u njegovom motivu stoje eksplicitne ideološke ambicije? Može li se pisati dobar nacionalistički roman?

Da ste me to pitali u godinama dok je moj rock 'n' roll još bio mlad, ljutito bih vam odbrusio da zamjenica "mi" nema što tražiti u književnosti i da svako glasanje iz tog lica, općenito iz bilo kakvog tobože organski shvaćanog ili utopijski projektiranog kolektivizma vodi potencijalnu kvalitetu takvog umjetničkog djela u siguran debakl, ako ne prije, odnosno sve dok režim honorira takve svoje glasnogovornike, onda kroz neko vrijeme, čim sjaši Kurta, a uzjaši Murta. Na kraju krajeva, povijest nam daje i više nego dovoljno primjera iz takve politike "umjetničke" proizvodnje da bismo shvatili kako je riječ o izrazito skliskom terenu u kojem se je vrlo lako kompromitirati, recimo, patetičnim kičem, ma kolikim god idealizmom autor bio vođen.

Međutim, u posljednje se vrijeme sve manje oduševljavam i kultom individualizma, sve više ga prepoznavajući kao vrijednost izmanipuliranu interesima kapitalizma budući da sistemske probleme, ponajprije probleme nepravde, svodi na (ne)sposobnost (ne)poduzetne individue, pa se, recimo, u popkulturnim proizvodima, nimalo slučajno, strukturalni problemi ne rješavaju generalno, niti dubinski, nego se rješavaju tek partikularni slučajevi i površinski simptomi individualnim pothvatom glavnoga junaka. U toj verziji individualizam nije ništa drugo nego perfidna afirmacija kapitalističkoga egoizma, dok govorenje iz perspektive kolektivizma, pa možda čak i nacionalističkoga, može biti ni po čemu loša gesta empatije prema društvenoj okolini.

I premda me ovim pitanjem, kao i nekim prethodnima, lukavo navodite da sam sebi skočim u usta i nepromišljeno se izlanem sa stavovima koja su inače netipična za neki moj sustav mišljenja, ipak bih se usudio reći da nije nemoguće postići dobre rezultate prema svim ovim stavkama koje ste nanizali u pitanju sjetimo li se, recimo, jednoga Matoša, a svakako Krleže, dok mi među recentnijim autorima, možda ujedno i posljednji pozitivan primjer, pada na pamet Boris Maruna, pri čemu naročito mislim na njegove kolumne iz prvih godina Vijenca, potom objavljenih u knjizi Što je čuvalo nadu. 

Na jednom mjestu ističete kako Boris Postnikov s pravom godinama proziva književnu scenu da izbjegava napisati roman koji u pozitivnom smislu tematizira antifašističku borbu. Je li to uloga književnosti?

Prije svega, naši su književnici iz tranzicijskoga razdoblja izbjegavali štošta reći i o vlastitom vremenu, ma koliko se dičili realističkom vjernošću u "bespoštednom" kritičkom oslikavanju tranzicijske zbilje, tako da u cijelom tom korpusu nemate ni jedan roman koji bi bio case study privatizacijske pljačke ili koji bi prikazao socijalnu agoniju radničke klase kao najvećih žrtava tranzicijskih procesa. Nemate psihološkog realizma o čovjeku koji mjesecima radi bez plaće ili je pod teretom kredita i ovrha (bar ga nije bilo do nedavnog objavljivanja romana U vrtložini Zoje Strenja-Šolaje), nemate pogled na svijet iz perspektive čovjeka koji kopa po kontejnerima, a unatoč sklonosti te književnosti da dijalozima dinamizira svoje proze, nemate uopće niti jedan dijalog tog našeg tranzicijskog svatkovića sa "savjetnicom" Zavoda za zapošljavanje, i onda se sav taj manjak kanio ispraviti onim glupim pokušajem da se Tomićeve Veličanstvene Poskokove proglasi ku**evitom kritikom Todorićevih?!

Kada je pak riječ o Drugom svjetskom ratu, u tranzicijskoj književnosti više se bira problematizacija NDH, i to zato što, rekao bih, autori kalkuliraju s publicitetom koji takva kontroverza donosi, bez obzira jesu li posljedične kritičkorecepcijske reakcije pozitivne ili negativne. Kada se pak govori o NOB-u, a ta je tema na stranicama naše proze zastupljena vrlo skromno, onda se taktično zauzima diplomatična pozicija koju je najotvorenije eksplicirao Nikola Petković nakon objavljivanja romana Put u Gonars rekavši da ne podržava ni jedno ideološko projektiranje "utopijskog" društva, niti tolerira zločine bilo kojeg režima. Naravno da je to ispravan stav, ali u klimi revizionizma kojemu je danas podleglo hrvatsko društvo, takvo izmicanje iz naših aktualnih sukoba ne samo da je konformističko poziranje nego je također i diplomatično sufliranje hrvatskom neofašizmu s kalkulacijom da se ne plati cijena kompromitacije, tim više što u reprezentaciji NOB-a, i to ne samo u Petkovićevom romanu, preteže jednostrano negativna slika da je generalno bila riječ o licemjernim ideološkim cinicima, primitivcima i kriminalcima, ruralnoj hajdučiji...

Ne bih se stavljao u poziciju da propisujem što je uloga književnosti, niti književnost funkcionira prema zadanim točkama preskriptivnog programa, nego svatko, rekao bih, reagira književnim činom iz vlastitog nejasnog osjećaja ili potpuno jasnog shvaćanja što je ovome svijetu u sveopćoj buci još potrebno reći staloženijim i dubokoumnijim jezikom knjige. Ali kada se naši književnici već prihvaćaju uloge društvene angažiranosti, onda svakako smatram velikim propustom što se ne osjeća potreba reagirati na duboko problematičan odnos našega društva prema NOB-u te književnom tematizacijom reafirmirati i integrirati NOB kao ponosniji dio naše povijesti.

(Nastavlja se...)