Srijeda
16.09.2020.

'Nijedan roman ne bi smio biti nefeministički.'




Extra_large_zhe__1_of_1_-82
Foto: Adrijana Vidić.
A+ A-


Lidija Deduš razgovarala je sa Želimirom Perišem povodom izlaska knjige Mladenka kostonoga i njegova gostovanja na ovogodišnjem KaLibar bestivalu u Varaždinu 25. rujna.

***

Iako je pandemija donekle poljuljala svijet pa tako i svijet pisane kulture usporavajući književne promocije i marketinške aktivnosti koje prate izlaske novih knjiga, nije ga pokolebala u nastojanju da ipak prodre do čitatelja i pruži zadovoljstvo opuštanja u čitanju. Tako će i nedavno objavljeni roman Mladenka kostonoga biti predstavljen na KaLibar bestivalu u Varaždinu 25. rujna

Mladenka kostonoga iznimno je suvremeno književno postignuće koje će se rado čitati i o kojem će se, uvjerena sam, rado pisati i diskutirati. Najnoviji roman Želimira Periša, poznatog hrvatskoj sceni po značajnim literarnim avanturama, od zbirke priča Mučenice, preko zbirke poezije X, pa do dva noir-krimića o informatičaru Mimi, raspisan je na petstotinjak stranica, u postmodernističkoj maniri. Vodi nas Periš kroz (ne)prilike devetnaestog stoljeća, bavi se pitanjem vještica, progona, šovinizma, licemjerstva, identiteta, nasilja i ekstra-nasilja, ali i ljepote magije i ljepote dobrote, žrtvovanja i još ponekih plemenitih osobina na koje ljudi ponekad vole zaboraviti.

Jesmo li kao društvo i kao civilizacija podbacili i vrtimo li se u 21. stoljeću još uvijek u krugovima zatucanosti 19. stoljeća, pitala sam Želimira Periša koji, za razliku od guslara-naratora s početka romana, kaže da nema ni sluha ni muzičkog talenta bilo koje vrste. Ali kraj ovakvog romana to zaista nije ni važno.

S obzirom na to da su obje simbolične majke djeci s kojom su pred nekim u bijegu,  koja je razlika između Gile kostonoge i Djevice Marije?

Jedno od značajnijih tumačenja pojma vještice je definiranje vještice kao ne-majke, majka je ona koja štiti dijete, vještica je ona koja jede djecu. Blažena Djevica je jedan od najuzvišenijih simbola majke, a Gila kao vještica bila bi joj suprotnost. Gila, seoska vračara, često je prozivana vješticom, pa i mnoga imena/epiteti koje Gila nosi, i naslovni kostonoga, imena su Baba Jage, Babe Roge, slavenskog arhetipa vještice. Gila je suprotstavljena Gospi i u vizuri seljaka, korisnika Gilinih iscjeliteljskih ili čarobnjačkih usluga, koji kažu: "Gospi se moliš pa se nadaš da će te uslišit', Gili platiš i znaš da 'oće."

Međutim, prava veza je u drami romana koja se događa u momentu kad se sukob događa iznutra, kad Gila istovremeno postane i vještica i majka te kad mora balansirati ta dva suprotstavljena svijeta.

Ženski likovi su nositeljice radnje, dok su muški likovi uglavnom marginalizirani: ili su poslani u vojsku i sporadično spomenuti kao nečiji muževi, ili su ubijeni, ili su prisutni kao negativci čija kola s protekom vremena uglavnom odu nizbrdo dok je glavna junakinja borkinja kojoj redovito uspijeva svaku nevolju pretvoriti u svoju prednost i kroz roman ona raste i, za razliku od vještica koje su kroz povijest stradavale na lomači, stječe društveni ugled i visoku poziciju u prijestolnici devetnaestog stoljeća. Je li Mladenka kostonoga feministički roman? Postoji li nada da će u 21. stoljeću žene postati ravnopravne muškarcima?

Romanu se sad događa, dok traju prva čitanja i kritike, da mu se likovi sortiraju po rodu pa ispadne da su većina muškaraca negativci, a žene protagonistice i pozitivke, no to nije bio moj plan, bar ne tako pojednostavljen. Zapravo sam iznenađen koliko čitatelja u Kostonogi vidi nastavak Mučenica, moje davno napisane zbirke priča koja jest težila tome da se čita iz feminističkog rakursa.

Želio sam pričati priču o vračari, gatalici i iscjeliteljici pa iako to nije rodno određeno zanimanje, ipak se puno više žena bavilo tim zanatom jer je to vrijeme kad je muškarac vlasnik zemlje, a žena češće u situaciji da se snalazi sama, bez ičega. Gila je bačena u sam ekstrem tog neimanja: osim što je žena, dakle diskriminiran spol, ona je i izbjeglica, izopćenica, dijete bez roditelja, bez identiteta, bez vlasništva, svoju egzistenciju mora sama izgraditi od ničega i roman prati taj njen progres od napuštene djevojčice do moćne žene koja se uspela na pozicije utjecaja i na sam vrh carstva. Međutim, iako je sadržaj sapuničarski, Gila nije lik iz sapunice pa tu promjenu prati i promjena Gilinog karaktera, sve što se događa oko nje gradi je i mijenja pa se u crnoj Gili s kraja jedva može prepoznati ona bijela Gila s početka.

Roman jest feministički ako ga čitamo rodno, no zapravo je to opća povijesna točka jer ako imam ijednu ženu u romanu i vjerno dočaram okolnosti i način života žena tog vremena i prostora, ispada da automatski dobivam angažiran tekst. Ne bježim od toga, dapače, drukčije bi bila sramota. Mislim da nijedan roman ne bi smio biti nefeministički, a ima i takvih. Ne kažem da svaka knjiga mora proći Bechdel test, ali je taj test nekad dobar brzi filter.

Kakva je budućnost patrijarhata?

Patrijarhatu je odzvonilo, ali to ne znači da smo bliže utopiji. Novi oblici degradiranja, diskriminacije, zanemarivanja, proganjanja, iskorištavanja, negiranja i umanjivanja nečije vrijednosti na osnovu bilo kojih starih (rasizam, nacionalizam, seksizam, klasna podjela), ali i novih parametara (npr. kulturni rasizam, reverzni rasizam, mržnja prema migrantima, adultifikacija djece, segregacija informatički nepismenih i dr.) sve su učestaliji i opasniji, osvajaju neke nove fizičke, medijske i političke prostore i truju naš dunjaluk.

U romanu se primjećuje tvoje nemalo glazbeno znanje, posebno u opisima kardinala Gottfrieda koji je, kao i većina klerikalnih likova u književnosti i životu, uglavnom spletkaroš, ali između ostalog djeluje i kao skladatelj na carskom dvoru. Je li ono odraz tvog glazbenog iskustva i jesi li i ti, kao i Želimir Periš, guslar iz romana, glazbeno talentiran za neki instrument ili se radi samo o teorijskom znanju?

Nijedno. Niti imam talenta, niti poznam teoriju. Dopuštam si autorsku slobodu da pišem o stvarima koje osobno ne poznajem išta više od onoga što sam i sam pročitao u drugim knjigama. Istina je ipak da tom znanju ne prilazim ofrlje, dam si vremena i studiozno pokušavam obraditi temu pa sam tako neko vrijeme proveo učeći svirati klavir, ne bih li razumio to iskustvo i dostigao kakvu-takvu razinu autentičnosti. I tako, čim sam nakon dva i pol mjeseca savladao O Jelo, Jelice, mogao sam osobno iskustvo preslikati u kardinalovo skladanje simfonije i više koncerata za klavir. Šalim se, no uživam u ovom pitanju koje počinješ sa "nemalo glazbeno znanje". Hvala ti na tome. Pisanje je često kreiranje iluzije, drago mi je ako je u tom smislu upalilo.

Inače, kardinal Gottfried, kao i svi ostali likovi, u knjizi modeliran je po stvarnoj osobi. Gottfried je stvarni olemučki nadbiskup, Habsburgovac koji jest bio skladatelj i Beethovenov prijatelj i svećenik koji je vjenčao cara Ferdinanda i zapravo sve drugo što u romanu piše, samo – kako sam se ogradio na početku knjige – nekim su istinama promijenjena imena.

Očito je da je roman pisan na temelju dužeg istraživanja povijesnih fakata. Koliko je trajalo pisanje romana, koji je omjer fikcije i fakcije, je li Gila zaista postojala i misliš li, ili znaš li, da u modernom društvu još postoje vještice njenog tipa?

Fikcija i fakcija su u književnosti u jednom divnom suovisnom odnosu s kojim sam se dugo igrao pa je cijela knjiga zapravo igra sa odnosom stvarnog i izmišljenog. Prvo, sve što je zapisano u knjizi događaji su, priče i tekstovi koji su vrlo direktno bazirani na stvarnim ljudima i događajima, dakle istiniti. A s druge strane, što je istina? Pa čim u fikcijskoj knjizi spomeneš stvarnu osobu, ona odmah postaje književna interpretacija stvarnosti – ne i istina. Zato sam za kontrapunkt likovima iz romana koji su bazirani na stvarnim ljudima, ali nisu stvarni ljudi jer su likovi romana – dao imena stvarnih ljudi, svoje i svojih prijatelja, da još upetljam tu igru fikcija-fakcija. Knjiga ima više okvirnih pripovjedača (guslar, autor…) kojima je svrha da očuđuju i da brechtovski razbijaju iluziju, a s druge strane da pomognu u građenju svijeta i pojačaju imerziju.

Na kraju, da odgovorim i na pitanje, Gila je postojala, ali ne u jednoj osobi. Ona je legura više žena čije su sudbine zapisane u etnografskim zapisima po kojima sam četiri godine kopao tražeći materijal za ovaj roman. Njeno ime i njena kosa su romaneskna igra, ali njena je sudbina, kao što si divno napisala ranije, personifikacija svevremenskog traženja doma i identiteta.

Zašto čitati Mladenku kostonogu?

Suprotno svemu napisanom, treba reći – to je zabavna knjiga. Napisana je da bi zabavila čitatelja, ne da mu pametuje o svijetu i zagađuje mu um slikama nasilja, one su samo nusprodukt scenografije na kojoj se Mladenka događa i instrument literarne katarze. U knjizi je puno humora i rime, a to onda znači da je zabavna, nije li?

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.