Petak
25.09.2020.

'Ne moraš se poistovjećivati s likovima, samo čitaj knjigu.'




Extra_large_bas
Foto: Cosmin Bumbuț.
A+ A-


Prilikom njegova gostovanja na Festivalu svjetske književnosti razgovarali smo s rumunjskim piscem i književnim kritičarom Bogdanom-Alexandruom Stănescuom.

***

Bogdan-Alexandru Stănescu je za naslov svog roman Djetinjstvo Kaspara Hausera posudio ime slavnog tinejdžera koji se jednog svibanjskog dana 1828. godine pojavio na ulicama Nürnberga; dječak je slabo govorio, tek da želi biti konjanik i da ne zna ništa. Rekao je da se zove Kaspar Hauser. U pismu koje je nosio sa sobom pisalo je kako ga je majka ostavila seljaku koji ga je "odgajao", ako se odgojem može nazvati zatočeništvo u kojem je ovaj dječak iz legende odrastao.

Stănescuov Kaspar Hauser odrastao je u drugoj vrsti zatočeništva. Rođen kasnih sedamdesetih u Rumunjskoj, djetinjstvo i mladenaštvo proveo je u Ceauşescuovom režimu i tranzicijskom grotlu nakon revolucije 1989. godine. Svako od 12 poglavlja Djetinjstva Kaspara Hausera obilježeno je nekim važnim događajem ili karizmatičnom ličnošću iz života Bobice kojeg pratimo od djetinjstva, preko adolescencije i studentskih dana do zrele dobe, poslova u medijima i izdavaštvo pa sve do konačnog propadanja u alkoholizmu i nasilju. "Djetinjstvo je roman sastavljen od sinkopa. Kada je roman izašao", tvrdi autor, "razvila se velika rasprava je li to roman ili zbirka priča. Čak je bio nominiran za nagradu koja se dodjeljuje zbirki priča. Meni je svejedno; ako ga netko želi čitati kao zbirku priča, široko mu polje."

Djetinjstvo ima elemente Bildungsromana, ali se u njemu nalazi i povijesna prepoznatljivost. Pitamo autora za doskočicu koja kaže da je na "ovim prostorima" svaki roman povijesni. Odgovora kako se čini da kod nas i ljubavni roman postaje politički roman. "Sve je političko, čak i kada ne postoji izravna namjera. No, puno su važniji elementi Bildungsromana. Htio sam pokazati bogati unutarnji život djeteta koje kao odrasli muškarac postaje siromašno duhom."

Specifičan odnos prema povijesti u romanu pokazuje i odsustvo središnjeg povijesnog događaja, revolucije. Njena se prisutnost osjeti, ali se izrijekom nigdje ne spominje. "Ideja romana je bila pokazati pad junaka, a ne politički prevrat. Osim toga, htio sam pobjeći od pretjeranog politiziranja. To su samo neki od razloga zašto je revolucija izostavljena. Revolucija je komplicirana jer kao povijesna činjenica dolazi s velikom dozom nade, što dijete ne može shvatiti. Osim toga, revoluciju čuvam za roman koji trenutno pišem pa je to bila i taktička odluka."

U razdoblju nakon revolucije junak se zapošljava u medijima, a jedno od najboljih poglavlja (a svakako najluđe) prikazuje tim novinara plaćen za redigiranje, montiranje i dotjerivanje izjave jednog političkog kandidata. Osjećaj apsurda sličan onome kada čitamo Generaciju P Viktora Pelevina: postmoderno ludilo fuzije politike i marketinga pri čemu je pripovjedač pojeo dobru dozu tripova. I taj je motiv, kao i mnoge druge, Stănescu preuzeo iz vlastitog života. "Sve je istina – ništa nije apsurdno, samo je stvarno, skoro socrealizam. Tako se gradi politička kampanja – uposliš cijelu televiziju da radi za tebe. Meni je to bilo nevjerojatno iskustvo, vidjeti neuređene i neobrađene snimke tog političara i vidjeti koliko je zapravo glup. Sve se svodi na frazu. Politika je konstrukt i kad uzmeš nekog tko je novinar i kritičar i natjeraš ga da šminka političara, to postaje apsurdno."

Koja je u svom tom postmodernom cirkusu položaj književnika? Na jednom mjestu junak (i pripovjedač) komentira kako se osjeća kao antropolog koji se pokušava uklopiti u čopor hijena: promatra, ali ne smije intervenirati. "Moglo bi se reći da je to pozicija književnika: ona je prvenstveno estetska." Situacija postaje jasna ako pogledamo lik Paula, slavnog književnika koji je homoseksualac, a kojem spočitavaju kako ne piše o homoseksualcima i manjinama. Prema Stănescuu, Paulov je lik svojevrstan statement koji se zalaže za no bullshit književnost. "On tvrdi kako se književnost ne bi trebala, barem ne na vulgaran način, baviti politikom, nego književnošću. Ona, naravno, u sebi nosi određene političke ideje, ali ne bi njima trebala mahati kao zastavama."

Razgovor nastavljamo pitanjem o književnoj sceni. Na jednom mjestu pripovjedač komentira kako je rumunjska književna scena jako kompetitivna i agresivna. Iako ne običavamo učitavati stvarnost u književni tekst, ovog puta ne možemo odoljeti željom za tračem pa znatiželjno pitamo autora vrijedi li to za rumunjsku književnost danas. "Prije je bilo tako. Sada je to jedna jako nježna scena, što je gotovo jednako frustrirajuće kao i ova agresivnost od prije. Svi su dragi i sve su knjige odlične, izvrsne. I onda otvoriš knjigu i kreneš čitati i vidiš da je to jako daleko od istine, da je glupost. Sve je to posao: izdavači šalju knjige blogerima, čak im i plaćaju, i to uniformira tržište. Oko 2000., kad je moja generacija stupila na scenu, postojao je stav da je književnost zaista važna, da ima egzistencijalističku vrijednost. Imao si osjećaj da radiš nešto više od običnog posla, a sada je sve usmjereno na tržište."

Prije intervjua smo pročitali kako je autor također i književni kritičar. Smatra li možda da, s obzirom na rečeno, kritika ne radi svoj posao. Stănescu se vješto izvlači – piše samo kritiku strane književnosti. Da piše o domaćim autorima, bio bi, kaže, jedini koji piše i negativne kritike. "Kritičari su se danas povukli na sveučilišta, čak i oni mlađi. Kritiku smo ostavili javnom mnijenju i blogerima. Može biti dobrih blogova, ali većina ih nije dobra i njihovom načinu čitanja nedostaje metode i sposobnosti interpretacije. Njihova je osnovna vrijednost empatija. Često možete pročitati da je netko osjetio empatiju prema nekom liku. Žao mi je, ali to nije kriterij. Pročitao sam zaista smiješan prikaz knjige Philipa Rotha Sabbath's Theater, koju sam objavio u bivšoj izdavačkoj kući. Kritika je išla otprilike ovako: 'Mislim da je knjiga dobra, ali teško se poistovjetiti s glavnim likom.' Autorica prikaza je bila djevojka u dvadesetima. Pa naravno da ti se teško poistovjetiti sa šezdesetogodišnjim ženskarom opsjednutim seksom koji je propao kao čovjek. Ne moraš se poistovjetiti, samo čitaj knjigu."

Za kraj ostavljamo pitanje o odnosima (književnih) istoka i zapada – jesmo li i dalje egzotični, odnosno očekuje li se od nas da budemo egzotični. Iz vlastitog uredničkog iskustva i susreta s kolegama u Frankfurtu, Londonu itd., Stănescu zaključuje da djelomično i dalje jesmo. Tvrdi da se moramo više truditi kako bismo se istaknuli. Moramo se bolje odijevati, pokazati da smo pročitali sve. "To je za istočnjaka način legitimacije. Ne podrazumijeva se da si intelektualac. Što se tiče prijevoda, jako je teško postići jednom Rumunju da mu se knjige prevode na Zapadu, gotovo nemoguće. Mi se niti ne usudimo sanjati o, primjerice, engleskom govornom području. Najvažniji rumunjski suvremeni autor Mircea Cartarescu će biti preveden na engleski sljedeće godine. Penguin će izdati njegovu zbirku priča koja u rumunjskoj kultna, a izašla je prije 30 godina. To je dijelom i stvar tržišta. Primjerice, u Francuskoj ili Engleskoj mali dio tržišta zauzima prijevodna književnost i tu moraš ubaciti sve. Oni jednostavno pogledaju kartu i kažu: ok, uzet ćemo nešto ovdje, nešto ondje, no često bolje prolaze one zemlje koje su u kulturnom smislu utjecajnije."

Foto: Cosmin Bumbuț; izvor: Fraktura.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.