Srijeda
07.10.2020.

'Moramo se nadati da riječima možemo učiniti dobre stvari.'




Extra_large_kangro__maarja.img_9580
Foto: Ave Maria Mõistlik.
A+ A-


Povodom gostovanja na Festivalu europske kratke priče i Hay festivalu, razgovarali smo s estonskom književnicom Maarjom Kangro. Maarjina poezija predstavljena je na Reviji malih književnosti 2015. koja je bila posvećena baltičkoj književnosti. Ovoga puta s njom smo razgovarali o estonskoj književnosti i jeziku, odnosu glazbe i poezije, različitim književnim formama i koječemu drugome. Razgovor je vodila Anja Tomljenović.

***

Pišeš kratke priče, poeziju, a i prevodiš. Kako odabireš materijal i teme za pisanje, ovise li o formi?

Pišem i u nekoliko drugih žanrova: napisala sam dokumentarni roman o poremećaju razvoja fetusa (znam, užasna tema) i knjigu nefikcije o kulturnim nagradama i ugledu, plus eseje i književne kritike. Ali naravno, u kreativnom pisanju sadržaj i forma su nerazdvojivi. Prije je ideja ta koja diktira formu, umjesto obrnuto. Na zahtjev sam pisala sonete, ali sama forma može biti ispunjena neizmjernom raznolikošću tema. Ideja je mnogo nametljivija. Ponekad je jasno da bi ideja bila najdojmljivija ako joj date samo pet redaka ili dvije strofe. Ponekad treba rasti i sazrijevati na pedeset stranica, a ponekad će vam trebati više od tristo stranica da biste je u potpunosti razvili – kao što je bio slučaj s knjigom o ugledu i nagradama, temom koja uključuje toliko društveno-političkih i emocionalnih aspekata, čak i financijski.

Budući da je jedna od karakteristika tvojih tekstova kritika europskog političkog ozračja, koliko ti je bitno otvarati prostor za raspravu o takvim temama? Što misliš, koliko tekst ima snagu mijenjati pojedinca i okolinu?

Političke teme i politička pitanja za mene imaju ogromnu važnost. U određenoj su mjeri svi koji žive u društvu uključeni u politiku, no često, nažalost, na pasivan i bespomoćan način: kao objekt, umjesto kao subjekt. Svakako, politika nije sveprisutna i postoje stvari koje bi trebale ostati strogo privatne: no nije li i to politički izbor? Ja sam jedna od spisateljica koje misle da, ako želite stvoriti nešto što će privući pozornost javnosti, već zauzimate politički stav. Ako više volite pisati samo o prirodi i tradicionalnoj ljubavi, iako u vašoj vladi sjede krajnje desni populisti: pa, držite palčeve da vam ti ljudi neće dati nagradu ili preporučiti vas kao ideološki sigurne i podobne. Ja vjerujem da umjetnik (pisac, redatelj, itd.) mora biti vječno neugodan element vlasti.

Vjerujem li da književni tekst ima moć mijenjati ljude i njihovu okolinu? Pa, prosvjetljenja kroz tekst i djelovanja koja su uslijedila, dobra ili loša, događala su se kroz povijest, i nisu bila vezana samo uz religijske tekstove. Slavoj Žižek je 2014. otišao toliko daleko da je ustvrdio da su teren za etničko čišćenje u bivšoj Jugoslaviji priredili opasni snovi pjesnika, promjena ideoloških koordinata u tom smjeru. Ne mislim da poezija ima tako ogromnu i opasnu snagu, pogotovo danas kada su knjige poezije neisplativi nišni proizvodi koji polako nestaju iz većih knjižara. Češće je slučaj da oni koji čitaju vaše knjige ionako već dijele vaše stavove. Ali riječ zasigurno ima potencijal oblikovati i uskladiti stavove ljudi, stoga moramo biti odgovorni. I moramo se – ma koliko očajnički – nadati da njome možemo učiniti dobre stvari. Šutjeti bi bilo neodgovorno.

Zanimljivo je istaknuti kako estonski jezik, kao ni ugrofinska skupina jezika općenito, ne poznaje kategoriju roda. Kako se prilikom prijevoda, primjerice na hrvatski, naznačuje ta specifikacija i misliš li da to nužno usmjerava čitanje i mijenja značenje teksta?

Tako je lijepo što nemamo gramatički rod! Toliko problema ostaje po strani, ne morate stvarati čudne konstrukcije poput "svatko može citirati svog omiljenog autora" ("everyone may quote their favourite author"), i imate toliko slobode. Ali opet, ako uzmemo u obzir globalnu jezičnu situaciju, primjerice, jezike u Aziji, otkrit ćemo da je nepostojanje roda mnogo raširenija pojava od njegova postojanja. Zapravo, rodno zasnovani Indoeuropljani u tom su pogledu manjina!

Volim stvarati likove ili koristiti glasove, posebice u poeziji, čiji je rod dvosmislen. Doista je iritantno što se u prijevodu na neki indoeuropski jezik mora navesti rod lika ili pripovjedača. Ponekad su te informacije o rodu doista suvišne, i ponekad je lijepo zamišljati da pripovjedač ljubavne priče može biti oba spola. Nekoliko se puta dogodilo da su moje kratke priče imale protagonisticu koju su prevoditelji (na njemački ili engleski) "preveli" u protagonista – vjerojatno moje junakinje ne djeluju baš ženstveno.

Primijetila sam da, osim što pišeš libreta, autorica si i prevoditeljica stihova klasične glazbe. Koje su sličnosti i razlike u tvom pristupu, kakav je odnos između glazbe i poezije?

Dok pišete libreto ili tekst za skladatelja uvijek ste svjesni da ga pišete za druge stvaraoce. Morate uzeti u obzir njihova očekivanja i preferencije. Skladatelji se također mogu veoma razlikovati u načinu na koji se odnose prema riječi. Nekima sama pjesnička riječ oblikuje glazbu, prerasta u glazbu, na neki je način čak i diktira. Neki vas smjerni skladatelji zovu svaki put kad žele ponoviti frazu ili izostaviti riječ. A postoje i oni koji su uvjereni u svoje pravo da rade s riječima što god žele: dodaju nove (koje su ponekad doista neprilične), izostavljaju čitave rečenice. Kao što je W.H. Auden rekao o pisanju libreta, skladatelju su riječi isto što i pješaci kineskom generalu – potrošna roba. Imala sam svakakva iskustva sa skladateljima, ali u konačnici, ipak je veoma lijepo vidjeti i čuti rezultat. Niti jedno čitanje poezije ne dobije tako buran i dug pljesak kao premijera opere.

U posljednje vrijeme pojavljuje se sve veći broj ženskih glasova, o čemu svjedoči i zbornik Europa 28 – Žene o budućnosti Europe u koji su uvrštena i tvoja razmišljanja o budućnosti Europe. Što se tiče ravnopravnosti književnih glasova, kakva je situacija na baltičkoj sceni i možeš li nam je ukratko opisati, s obzirom na to da je ona nama još prilično nepoznata?

Ah. Mi Estonci možda volimo o sebi razmišljati kao o naprednom i tehnički razvijenom narodu, ali u prvim desetljećima nakon obnove neovisnosti bilo je mnogo više rodne ravnopravnosti na latvijskoj i litvanskoj književnoj sceni. Naročito u Latviji: žene su prevladavale među dobitnicima najvažnije književne nagrade, dok je u Estoniji postotak žena među laureatima najvažnijih književnih nagrada (nagrade Kultuurkapitala) iznosio 12,5% u razdoblju od 1995. do 2017. Među 104 laureata bilo je samo trinaest žena, to je skandalozno. Postoji godišnja nagrada za najbolju kratku priču, a nakon što sam je ja osvojila 2011. godine, potrajalo je 16 godina da je opet dobije žena.

Međutim, rado ću reći da se situacija znatno promijenila u posljednje dvije, tri godine. Među nominiranima i pobjednicima više je rodne ravnoteže, ženska djela dobivaju više pažnje, i ženski glasovi su mnogo uočljiviji i cjenjeniji. To je stvar novih generacija s drugačijim vrijednostima, pa nekada toliko hvaljeni drski frajeri postaju stari i nezanimljivi.

Da se nadovežem na prethodno pitanje, možeš li reći nešto o institucionalnoj podršci u tvojoj zemlji (književnoj kritici, izdavačima, nagradama…)? U Hrvatskoj je gotovo nemoguće preživjeti baveći se isključivo pisanjem... 

U Estoniji su, zahvaljujući zagovaranju organizacije Estonian Writers' Union te socijaldemokrata ili drugih naklonjenih političara u nekim bivšim vladama, javni sustavi potpore autorima zapravo prilično dobri. Čak i pohvalni, mogla bih reći. Od 2015. godine imamo "književničku plaću" za petnaestoro književnica i književnika (to je prava plaća koju plaća država, izračunata na temelju prosječne plaće prethodne godine). Također imamo godišnje potpore organizacije Cultural Endowment za oko 45 književnika i još jedanaest-dvanaest koje pokriva Estonian Writers' Union. Doista postoje književnici koji žive kao književnici. A postoji i mnoštvo književnih nagrada (uključujući nagrade za urednike, kritičare, prevoditelje): kad sam ih prebrojavala za svoju knjigu, nabrojala sam ih 75. Estonija ima 1,3 milijuna stanovnika.

Još jedna lijepa i jedinstvena osobina estonske književne scene jest činjenica da se samoizdavaštvo ne smatra lošim. Ne postoji snobizam oko uglednih izdavačkih kuća, tako da autori koji su dovoljno hrabri da sami izdaju svoju knjigu ne primaju samo naknadu od izdavača, već ukupan prihod od prodaje (umanjen za porez). "Samoizdane" knjige ulaze u izbor su za ugledne nagrade i osvajaju ih. Međutim, od 2019. imamo sramotnu vladu s jednom krajnje desničarskom populističkom strankom s potpuno nesposobnim i netrpeljivim ministrima. To je stvarna prijetnja našoj zemlji i kulturi: u najboljem slučaju, opasnost od stagnacije i ekonomskog mrtvila, u najgorem slučaju ... ne želim ni nagađati.

U svijetu zahvaćenom pandemijom, Internet i različite platforme odigrale su važnu ulogu u distribuciji, možda čak i popularizaciji književnosti. Što misliš, koje su daljnje posljedice za književnost i na koji način će se one osjetiti u budućnosti? 

Posudbe u knjižnicama porasle su u vrijeme izolacije zbog korone, i mislim da će se taj trend nastaviti. Neke su izdavačke kuće rekle isto o prodaji, no ja sam doživjela suprotno. U svakom slučaju, popularnost književnosti, ili barem pripovijedanja, sigurno neće opasti. Da nemamo streaming filmova i glazbe, uspjeh bi bio ogroman. Ali u svakom slučaju, glad za pričama uvijek postoji. Osobno, bilo mi je pomalo dosadno snimati se i ustrajno skajpati i zoomati književne događaje. Više bih voljela samo pisati i čitati, a ne buljiti u vlastito lice na ekranu dok razgovaram o književnosti. 

S engleskog prevela Sara Tomac.

Foto: Ave Maria Mõistlik.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.