Ponedjeljak
23.12.2019.

'Kada ljudi ne žele, priroda pamti'




Extra_large_lebedev_sergey_c_james_hill.jpg.360x0_q85__1_
Fotografija: James Hill
A+ A-

Prilikom njegova gostovanja na Sajmu knjige u Istri razgovarali smo sa Sergejem Lebedevom, ruskim piscem. Razgovor je vodila Sara Tomac.

Mesijansku misiju prozivanja krivih, suočavanja sa zaboravljenim grijesima i propovijedanja o biranju između neminovne propasti ili mučnog iskupljenja u suvremenoj ruskoj književnosti na sebe preuzimaju mnogi pisci, no, sudeći prema nedavnim gostovanjima ruskih autora na pulskom sajmu knjiga, nitko gorljivije od Sergeja Lebedeva. Zasad jedini na hrvatski preveden roman ovog mladog hvaljenog autora u kojem se suočava s najgorim od nasljeđa Sovjetskog Saveza, Granicu zaborava, nedavno smo imali prilike čitati te smo, zaintrigirani, pohitali upitati ga da nam o sebi i romanu štogod i sam kaže.

Nastupima na književnim pulskim susretima Lebedev nam je ostavio dojam radikalnog kritičara sustava, bivših i prošlih, sklona ciničnom inzistiranju na svojim idejama koje je poetski smireno i promišljeno uobličio i utkao u Granicu zaborava. Presreli smo ga na hodnicima hotela, negdje između upaljenih cigareta i dugih zimskih šetnji uz more za koje je i u sajamskoj gužvi uspio naći vremena. Ubrzo smo otkrili da je u Puli već gotovo domaći gost, a ni ostatak Hrvatske njegovom istraživačkom, prirodnjačkom duhu nije stran. Strpljivo sjedeći u fotelji, ponajviše nam je pričao o povijesti i njenim surovostima.

Lebedev je stasao u nemilosrdnoj zimi ruskog sjevera – krenuvši putevima roditelja geologa, karijeru je započeo kao terenski radnik na geološkim ekspedicijama. Kako kaže, nije to bila neka znanost, bio je tek čovjek s lopatom koji traži minerale, nešto kao sjevernjačka verzija Indiane Jonesa. Tih osam ekspedicijskih godina bilo je formativno i za njegov književni poziv – njega je začuo nakon što su mu istraživanja prirode otkrila skrivena nedjela povijesti. Duboka zalaženja u nenaseljene, hladne predjele Rusije rezultirala su otkrićem "napuštenog kraljevstva gulaga". Zloglasni kazneni logori izgrađeni na nepristupačnm područjima usred ničega zatvoreni su davno, no do danas stoje njihove ruševine i jasna infrastruktura.

Lebedev, po dojmom logora i njihovih neoznačenih grobnica, koje su zapravo samo rupe s gomilom tjelesa, shvatio je da je postao "svjedokom sjećanja na njihovo postojanje. Naime, naseljeni dio Rusije i ta Atlantida gulaga jedno za drugo ne znaju." Tada mu se rodila misao da bi potrebno bilo pisati o tome. Ta misao jasno se formirala i dobila još veću žudnju za materijalizacijom nakon veoma intimnog, obiteljskog otkrića – baš kao što je pripovjedač Granice zaborava razotkrivao lika Drugog Djeda, Lebedev je po ladicama stana svoje bake istraživao prošlost vlastitog djeda, bakinog prvog muža, vojnika Crvene armije. Pronašavši sovjetske medalje i ordene, isprva je pomislio da su pripadale djedu, no pomnijim traganjem povezao ih je s bakinim drugim mužem, mirnim, šutljivim zaljubljenikom u pecanje i gljive – svojim vlastitim Drugim Djedom. Pukovnik zloglasne sovjetske tajne policije, bio je dio mašinerije represije, a jednu od medalja dobio je kao zapovjednik logora. Povezanost obiteljske povijesti i vlastitog istraživanja sjevera i gulaga nije mu se učinila slučajnom: "Vidio sam nešto iz skrivenog života drugog djeda i stoga sam mu mogao slijediti tragove. Uobičajeno je da duhovi proganjaju žive; sada sam ja, živa duša, hvatao duha da ga privedem pravdi."

Lebedev je pisati počeo 2011. godine, i otada se odnos političke vlasti prema njemu znatno promijenio. Ispočetka, kaže, bilo je lakše pisati, pa i o temama kojima se on bavi. Iako ni tada bavljenje prošlošću nije bilo dobrodošlo, Rusija se barem pretvarala da je demokratska država i da podržava donekle različita mišljenja, pa je mogao koristiti i državne fondove kako bi se njegovi romani prevodili. No, zamjećuje da se sve promijenilo 2014., nakon ruske invazije na Ukrajinu, i otada u Rusiji nije dobrodošao niti prihvaćen. Kritizira Lebedev ruski pravosudni sustav koji službeno priznaje žrtve režima, no u isto vrijeme ne definira zločine koji su nad njima počinjeni jer ne poznaje koncept zločina protiv čovječnosti. Ljudi koji su te zločine počinili nikada nisu bili propitivani o njima i kažnjeni, i u cijelom diskuru o sovjetskoj povijesti ne spominje se figura zločinca i ubojice. Putin otkriva spomenike žrtvama, dok se paralelno prošlost fabricira. Njegov najnoviji roman, trenutno u procesu prijevoda na hrvatski, kritika je upravo ruske sadašnjosti. "Možda osvane i u Rusiji, ako država bude voljna riskirati."

Kao najvažniji trenutak u kojem je rusko društvo podbacilo navodi godinu 1991. i tranziciju iz Sovjetskog Saveza u nezavisnu državu, kada se ukazala prilika za prekidanjem veza i istjerivanjem prošlosti na čisto. Opozicija, još uvijek u strahu, priliku nije prepoznala te se u zakonodavnom smislu od Sovjetskog Saveza nikada nije odvojila. Tako danas postoji paradoksalna situacija u kojoj se ruskog cara Nikolu II. slavi kao sveca, a ljudi hodaju ulicama koje nose ime njegovih ubojica. Upozorava da se povijest ponavlja iznova i iznova – država je svoj narod istrebljavala i prije 25 godina, tijekom Prvog čečenskog rata, najkrvavijeg doba od sovjetskih vremena. Do dana današnjeg nije se progovorilo o krivcima koji neometano šetaju. Umjesto toga, priča se o korumpiranoj vladi, ili čemu već, ironično dodaje. "Prihvatili smo to najnormalnije, u 21. stoljeću. Tiho i s razumijevanjem."

Na temu se nadovezuje i uloga koju ima priroda u Granici zaborava. Ruska tundra hladna je, gruba i surova, i uništava sve dokaze ljudskog postojanja ondje. Skrivajući logore, mjesta pogubljenja i tijela, priroda igra na strani zaborava, objašnjava Lebedev, no dodaje da je u isto vrijeme i krhka – tragovi vozila bit će ondje vidljivi desetljećima. Stoga, "kada se ljudi ne žele prisjećati ili su vješti u sklanjanju tragova, priroda je jedini živući svjedok. I to je paradoks romana koji ocrtavam s obje strane", objašnjava. Ipak, njegov osobni odnos s prirodom je izvrstan, uspjeli smo primjetiti. "Zaljubljen sam u nju", govori s oduševljenim smiješkom. Dan prije, nadovezuje se, propješačio je 18 kilometara uz obalu.

U kontekstu međusobnih razornih utjecaja čovjeka i prirode Lebedev spominje republiku Komi čije rijeke presušuju zbog gulaga radi kojih su šume ondje bile posječene. S druge strane, klimatske promjene mogu otkriti tajne prošlosti – planinski ledenjaci se tope i ispod njih izviru tijela pomrlih u bitkama. Problematiku tih odnosa smatra važnom i potrebnom u književnosti jer, kako kaže, ekologija se ne tiče samo prirode, već je političko pitanje koje se "tiče se i čovjekove prirode, koja se zrcali u odnosu prema okolišu."

Za kraj smo Lebedeva, primijetivši njegove žudne poglede kroz prozor, prema otvorenom moru, upitali da s nama nabrzaka podijeli još samo svoje trenutne književne preokupacije. Upravo je, kaže, završio s čitanjem jedne od knjiga nobelovke Olge Tokarczuk. Sljedeće čemu se veseli je ponovno iščitavanje jedne od njegovih najdražih knjiga, Tatarska pustinja Dine Buzzatija, čija se radnja događa u tvrđavi na rubu naseljenog svijeta. Oduvijek ju je povezivao s Balkanom, kaže, jer osjećaj bivanja u nekoj napuštenoj austrougarskoj tvrđi, s neometenim pogledom na planine, osjećaj je bivanja unutar tog romana.

"Zato za mene, koji sam izašao na kraj svijeta, cilj ne leži ispred, nego odostrag: moram se vratiti. Moje je putovanje završeno, i put povratka mora početi u riječi", piše Sergej Lebedev na prvim stranicama Granice zaborava odajući motivaciju cijelog romana koja ga vodi unatrag da prožvače i očisti priču, kako bi se mogao vratiti čistoj stranici. Spektakularno poetski i s ironijom mnogo manje suptilnom nego u romanu, Lebedev isti diskurs usmjerava prema onima na vrhu i svima odgovornima. Temperamentnost s kojom to čini, u Puli barem, učinila je njegovu pojavu pristalom uz uzburkano more prema kojem se nakon razgovora uputio. 

Foto: James Hill; izvor.
 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.