Jesen još nije ni počela, a već je počela vruće. Svijet u kojem živimo mijenja se iz trenutka u trenutak, promjene koje se dešavaju su korjenite. U ne tako dalekom susjedstvu nam se opet puca i ginu ljudi, svjetski vođe luduju, razbacuju se sumanutim izjavama i manje-više suptilno prijete jedni dugima, nuklearno naoružanje se svaki dan barem jednom pojavi u novinskim naslovima, a Škoti uskoro izlaze na referendum kojim će odlučiti ostaju li dijelom Ujedinjenog Kraljevstva ili će izglasati toliko žuđenu neovisnost.
Ovaj drugi scenarij bi za Kraljevstvo bio poguban: izglasaju li Škoti zaista samostalnost, posve je prirodno da će s istim zahtjevom prije ili kasnije doći Wales i Sjeverna Irska, i ode kvragu jedna od moćnijih sila svijeta, rascjepkana do neprepoznatljivosti.
Storije o vjerskim i nacionalnim sukobima na sjeveru Velike Britanije dobro su poznata i davno ispričana priča, nje su se hvatali mnogi, od U2 preko Mela Gibsona pa sve do pojedinih epizoda Dylana Doga. Tih se sukoba, na sebi svojstven način, svojedobno dohvatio i punk-rock bend Therapy? iz Sjeverne Irske, jedan od mojih omiljenih glazbenih sastava iz buntovnih tinejdžerskih dana, bend iz Belfasta koji se unatoč pankerskom imidžu nije libio s omotnica CD-ova slati eksplicitne hipijevske poruke mira, tipa "Peace and love in Northern Ireland".
Iako je pjesma 'Potato Junkie' o kojoj danas pišem nastala davne 1992., ona je i danas standardan dio njihovog koncertnog repertoara. To me veseli jer ako trominutni komad muzike preživi toliko dugo, to mora značiti da je riječ o nečemu vrijednom i značajnom. S druge strane, to me prilično žalosti jer je pjesma i dalje aktualna. Svijet u kojem živimo mijenja se iz trenutka u trenutak, ali se očito ne mijenja dovoljno brzo. Ili se barem ne mijenja u pravom smjeru.
Nakon nekoliko početnih sekundi zujanja koje se prometne u nervozni i rastrzani, kofeinski gitarski riff u zvučnu sliku se uključuje i mahniti bubanj, a odmah potom Andy Cairns, pjevač i tekstopisac, iz sebe bez zadrške ispaljuje stihove koji se na koncertima često pjevaju zborno, na sav glas, s šakom visoko stisnutom u zraku.
I'm bitter
I'm twisted
James Joyce is fucking my sister
Bez obzira na to što su se u kasnijim albumima glazbeno pomalo smekšali i upristojili, Therapy? su ostali pravi pankeri. Punk je izravnost, punk je otpor, punk je žestina. Punk je stav.
Samo u ovom kratkom i bijesnom stihu imamo sve od toga, sažeto i jasno, pljunuto u lice svakome tko želi malo razmisliti. I kada nam se učini da je narator ovdje frustriran jer mu sestra ima problem s klasikom svjetske književnosti i da je ovo pjesma o nesuvislosti programa školske lektire u Sjevernoj Irskoj (nemojte mi reći da ste propustili
tekstove kolege Ostojića na istu temu), stiže i sljedeći stih koji nam daje do znanja da je problem, ipak, malo širi.
How can I remember 1690?
I was born in 1965
Te 1690. odvila se velika bitka na rijeci Boyne na istoku Irske u kojoj su se, pojednostavljeno, sukobili protestanti i katolici, ovi prvi su pobijedili i tako uspostavili političku, ekonomsku i socijalnu dominaciju u Irskoj. Ova godina je važna za razumijevanje povijesti, ona se uči u školama, o borbi koja se odvila na jedan njezin srpanjski dan govori se i dalje - ona je odredila budućnost.
No, ono što Andy Cairns ovom pjesmom znakovitog naziva (krumpiri, Irska, shvaćate?) želi reći nije to da ne bismo trebali čitati Joycea ili pamtiti godine povijesnih događaja, on ne propagira ignoranciju i otpor (školskom) sistemu zato što je to fora, kul ili pankerski. On je u ovoj pjesmi svjestan da je budućnost koja je nastala tamo davno u 17. stoljeću sada sadašnjost i da je ta sadašnjost glupa, teška i, ako hoćete, zastarjela. Svi smo mi, htjeli-ne htjeli, njome opterećeni i zbog nje ne možemo dalje, zbog nje propuštamo ono što zaista jest sada. Ili ono što bi to sada moglo biti.
To se, vrlo ekonomično upakirano, kaže i u refrenu koji ne ostavlja mjesta dvojbi:
I can see you, I can read you, I won't be you
Na Joycea se vraćamo na kraju pjesme. Tu možemo čuti jedan prilično uznemirujući dijalog neke djevojčice i čovjeka koji je fotografira: ona ga pita uzbuđuju li ga njegovi modeli, a on joj odgovara da to nije dio njegovog posla. Ona tim odgovorom očito nije zadovoljna pa ga pita privlači li ga ona seksualno, a kada on odgovori potvrdno, ona ga moli da je počne dodirivati.
Taj mini dijalog tonom i atmosferom strašno podsjeća na seksualno eksplicitna pisma koja je Joyce pisao svojoj supruzi Nori, a koja se mogu pronaći ukoričena (doduše, kod nas u starom srpskom izdanju Pisma Nori), iako, jasna stvar, ne pripadaju među literarne vrhunce ovog neupitnog klasika. Zbog takvog se tona može učiniti da je ono fucking iz prvog stiha mrvicu bliže doslovnosti no što smo to na početku vjerovali.
Joyce u ovoj pjesmi je stvarni James Joyce, pisac, utemeljitelj modernog romana i klasik kojega se mora proučavati, ali on je tu i simbol. Ovdje on predstavlja idealiziranu irsku povijest, onu koja nikada zapravo nije postojala i koja je dovela do toga da danas bude ovako kako i jest.
Kako bilo, Joyce će nastaviti izluđivati školarce u Irskoj, a neki drugi pisci će to nastaviti raditi našim učenicima. Povijest će nas i dalje opterećivati, mučiti i sputavati, a Škoti će, bez obzira što odlučili idućeg tjedna, u nju upisati još jedan datum koji će se morati upamtiti.
Krug će se još jednom zavrtjeti, uskovitlat će se lišće i prašina, a protestni dragulji kao što je
'Potato Junkie' pomagat će nam da se ne izgubimo u svoj toj gunguli, podsjećat će nas da negdje još postoji zrnce razuma i želje da se stvari promijene. Samo je važno da smjer promjene bude pravi.
Andrija Škare
foto:
Jan van Huchtenburg
