Prekidi su gadna stvar. Brakovi, veze, odnosi, zaljubljenosti, privrženosti, ljubavi; sve je to krhko i podložno podrhtavanjima, a kada se fatalni potres konačno dogodi, svatko ima svoj način nošenja s katastrofom i svoje pokušaje ublažavanja patnje. Neki izlaze svaku večer i opijaju se, drugi hrle u potragu za novim partnerom, makar onim na jednu noć, a treći se osamljuju i izoliraju pa puno čitaju, gledaju filmove, slušaju glazbu i plaču. Postoje, naravno, još milijuni mogućih obrazaca ponašanja, a postoje i njihove kombinacije, no postoje i oni čudaci koji svoj način nemaju, oni koji jednostavno ne žele preboljeti.
Takav je Stephin Merrit koji je svoje najveće glazbene vrhunce ostvario pod imenom The Magnetic Fields, a pod tim je imenom objavio i epohalni trostruki album 69 Love Songs koji se, vjerovali ili ne, sastoji od 69 ljubavnih pjesama. Ima tu svega, 69 pjesama je veliki prostor, a Merrit je njime prošetao elegantno i samouvjereno, pristupivši ljubavi i (bez)brojnim njezinim aspektima iz mnogih kutova od kojih su neki sasvim svježi i rijetko viđeni.
Po mome mišljenju jedan od vrhunaca albuma je čarobna 'I Don't Want to Get Over You' koja prekidu veze pristupa istovremeno na nov, tugaljiv i duhovit način. Isprva je pjesma samo zujanje kroz koje se onda probije jednostavna, ali upečatljiva melodijska linija i bazičan ritam koji služi samo podcrtavanju naoko ravnodušnog Merritovog pjevanja.
Već u prvom stihu on daje do znanja da ne želi preboljeti osobu s kojom je prekinuo i da ne želi piti tablete za spavanje kako bi si olakšao. Nabraja još ponešto od stvari koje bi mogao raditi kako bi patnja bila manja, a sve su to vrlo prepoznatljivi momenti, situacije i misli u koje smo se i sami toliko puta zapleli. Ovdje su sročene inteligentno i vješto, s pozornošću podjednako usmjerenom na rimu i na emociju.
Emocija je tako vrlo jasna iz stiha na kraju pjesme (a i rima je lijepa, uzmemo li u obzir da Amerikanci ime pisca koji se tu spominje najčešće izgovaraju različito od ostatka svijeta i potpuno pogrešno).
Or I could make a career of being blue
I could dress in black and read Camus,
Smoke clove cigarettes and drink vermouth
Like I was 17
That would be a scream
Svatko ima svoj izbor knjiga i pjesama koje mu liječe dušu, ali Camus se u ovom kontekstu slobodno može smatrati općim mjestom. Stari egzistencijalistički lisac koji je filozofske ideje majstorski uklapao u svoju vrhunsku prozu može jako pozitivno djelovati na slomljeno srce. Ako ništa drugo, a onda zato da uvidimo kako naša patnja nije originalna ili samo naša, i kako smo maleni i smiješni u generalnom poretku stvari.
Merrit ovdje nije Camusa stavio samo zbog rime ili zbog toga što je omiljen među produhovljenim i mislećim tinejdžerima uronjenim u patos adolescentskih muka. Sličan status imaju recimo i Hesse i Castaneda, ali baš je autor Stranca simbol patnje za koju ne želite da prođe, patnje u koju se uranja, koju se propituje i u kojoj se na koncu čak počne pomalo i uživati.
To me podsjeća na onaj čuveni citat iz Hornbyjevog romana Hi-Fi: "Što je bilo prvo – glazba ili tuga? Jesam li slušao glazbu zato što sam bio očajan ili sam bio očajan zato što sam slušao glazbu? Pretvaraju li me sve te ploče u melankoličnu osobu?"
Knjige, glazba, filmovi, potpuno je svejedno, to su samo sredstva, a cilj je uvijek isti. Podgrijavati vatricu slatke i opojne melankolije, beskrajno se vrtjeti u uvijek istom krugu samosažaljenja. Iz takve se petlje teško iskobeljati čak i ako to želite i, ma koliko možda zvučala privlačno na kratke staze, meni se čini da dugoročno od takvog pristupa može biti puno više štete nego koristi.
Izbor umjetničkih djela koji tematiziraju prekide ljubavnih veza gotovo je beskrajan. Neka od njih mogu biti utješna, druga će vas uznemiriti, a treća će vas duboko potresti i suzu za suzom tjerati. Meni je posebno zanimljiv onaj moment kada najgluplje i najbanalnije pjesme s radija počnu buditi emocije, onaj trenutak kada plitki tekst o nekome drugome tko joj raspliće kosu, a ja je volim pogodi na pravo mjesto i osvijesti tugu pa se inače ozbiljni ljudi pretvore u cmoljave medvjediće.
Prošao sam to sve, ne znam tko nije, ali ne bih to prolazio opet. Uz to što boli, u takvim se trenucima malo gadim samome sebi. Ne zato što sam slab, to mi nikada nije bio problem, već zato što sam u bezveznoj situaciji da slušam budalaštine na radiju umjesto da u samoći pijem vermut, pušim cigaretu, čitam Camusa i slušam The Magnetic Fields.
Možda je ne željeti preboljeti najbolji put da se preboli.
