Spol autora nije važan

Nema tome niti šest mjeseci kako me posebno nabrijana voditeljica jedne književne večeri s nehajnom vehemencijom i slabo prikrivenom agresivnošću u tonu upitala zašto kao svoje književne uzore navodim isključivo muškarce. 

Nisam se dao smesti pa sam odgovorio da to nije sasvim istina jer svaki put, bez iznimke, spomenem i Zadie Smith, Jennifer Egan te Flannery O'Connor kao spisateljice koje su na mene jako utjecale, ali sam i dodao da književnost, baš kao i sve ostale umjetnosti, ne dijelim na ženske i muške, i da mi uopće nije važno kojeg je spola autor djela koje volim, kakva mu je seksualna orijentacija, jede li meso ili je vegetarijanac i davi li u slobodno vrijeme mačiće pored potoka – jedino što me zanima jest djelo samo.

Tu sam bio posve iskren, ali sam isto tako priznao, mada nisam morao (jer iskreno prezirem frazu 'moram priznati'), da to vrlo često jest slučaj, pa svaki put kada se pojavi neka interesantna nova autorica kritičari prije svega spominju 'žensko pismo' i 'chick lit' kao da je od samoga teksta važnije to što je autorica, stvarno nevjerojatno, ženskog spola. U cijeloj je situaciji još poraznije što velik broj suvremenih autorica ni sa ženskim pismom ni s chick litom nemaju baš previše veze, ali to već ide na dušu vrlim kritičarima. 

Također je nevjerojatno kako svaki put kada vinkovačke Punčke daju intervju moraju odgovarati na originalno pitanje 'Kako to da su tri cure osnovale bend?', ili što Kim Deal, legendarnu basisticu još legendarnijih The Pixies, i dalje ispituju 'Kako je biti žena u svijetu glazbe?'

Zbog svega toga nije me začudilo pitanje voditeljice, ali na njezinu žalost ja sam tu stvarno promašena meta. Volim umjetnost koju stvaraju žene, jednako kao i onu koju stvaraju muškarci i, kao što sam već rekao, ne pravim nikakvu razliku između jednog i drugog iako bih, kada bih već bio pred nekim streljačkim vodom i kada bih zbilja morao priznati, rekao da mi se počesto čini da je umjetnost koju su stvorile žene nekako tiša, snažnija i iskonskija. Glupo je generalizirati, to je jasno, ali pred streljačkim vodom nemate baš previše izbora.

Flannery O'Connor, jedna od autorica koje često navodim kao svoj književni uzor, dobar je primjer za to. Znali su je proglašavati 'karikom koja nedostaje' u kratkoj priči između Čehova i Carvera mada se meni čini da je ona mnogo više od toga, da je ta kvalifikacija, ma koliko to možda neobično zvučalo, na neki način i podcjenjuje jer njezino je pismo klasično, istinski moćno i najčešće bi, da na koricama knjige nije otisnuto ime autorice, bilo nemoguće procijeniti je li autor žena ili muškarac, kada bi to uopće bilo važno.

U njezinim se djelima često reflektira njena rimokatolička vjeroispovijest, a vrlo je rado u svojim tekstovima propitivala etička pitanja i bavila se moralom. Pretpostavljam da se negdje na toj razini s njezinim djelima povezala britanska glazbenica PJ Harvey kojoj takve i slične teme također nisu strane. 

U svojoj krasnoj, nježnoj, ali i proganjajućoj pjesmi The River, PJ je na nekoliko mjesta iskoristila citate iz istoimene kratke priče Flannery O'Connor, a i čitava je pjesma direktno inspirirana pričom. Radnja prati dječaka Harryja kojega njegovi roditelji zanemaruju. Jednom ga prilikom dadilja odvede do rijeke na kršćanski susret gdje propovjednik snagom vode lišava ljude muke i bolesti, a tako pokrsti i malog Harryja koji vjeruje da će mu zbog toga roditelji početi posvećivati pozornost. Iduće jutro Harry se sam vraća do rijeke i utapa se u njoj jer se sjeća da je propovjednik spominjao da se kroz vodu može spoznati Kristovo kraljevstvo.

Iako PJ Harvey ne spominje konkretne likove, a situacija je samo šturo ocrtana, ona ovom pjesmom savršeno priziva jezivu i uznemirujuću atmosferu priče u kojoj je naizgled sve normalno i obično, ali ispod te glatke površine prividne normalnosti čitavo vrijeme titra gusta i ljepljiva zlogukost, nešto u što ne možete uprijeti prstom, ali vam šalje žmarce duž kralježnice, osjećaj neumitne propasti, onako kako bi u teoriji trebalo biti u dobrim horror filmovima.

And they came to the river 

And they came from the road 

And he wanted the sun 

Just to call his own 

Počinje ova pjesma samo s glasom i klavirom, a tek se kasnije pridružuju ostali instrumenti i gotovo da možete čuti rijeku, sivu i zapjenjenu, prijeteću. Onu koja vam i doslovno može odnijeti svaku bol, ako se u njoj, na primjer, utopite.

Throw your pain in the river 

To be washed away slow 

Ovaj je stih izravan citat iz priče, a jedna je od njegovih funkcija da ukaže na svoj izvor, da oda počast velikoj majstorici pisane riječi koja je ipak često gurana u stranu kako bi njezini muški kolege došli u prvi plan. U tom smislu nalazim još jednu dodirnu točku između Flannery i PJ: ni one, bez obzira što su izvanredne umjetnice, nisu (bile) pošteđene toga da ih se promatra prvo kroz prizmu toga što su žene, i da je ono što su stvorile, makar u određenim trenucima, bilo sporedno.

To zaista može biti frustrirajuće i zato razumijem pitanje voditeljice izvjesne književne večeri, ali iako frustrira, ne mora ništa značiti. Tiha i postojana snaga u glasu PJ Harvey i besprijekorne rečenice Flannery O'Connor nadživjet će bezbrojne njihove muške suvremenike i to bi trebao biti poticaj svim ženama koje osjećaju i najmanju kreativnu iskru da se bace na stvaranje. Samo stvarajte, sestre! Ima nas dovoljno, pripadnika svih mogućih rodova i spolova, koji imamo otvorene oči i uši i kojima su srca na mjestu, ima nas dovoljno koji ćemo čitati onako kako ste pisale.