Ne mora sve na svijetu biti smrtno ozbiljno. Volim duhoviti odmak u navodno ozbiljnim knjigama, pričama i pjesmama. Ne mislim tu na humoristična djela, iako i među njima ima pravih bisera, već na inače namrgođene autore koji stvaraju 'ozbiljnu' umjetnost, a ponekad se opuste i zabrazde u ironiju ili, još bolje, autoironiju. Ili u čistu blesavost.
Woody Guthrie je bio takav. Iako su mu pjesme često bile vrlo politički angažirane, nije se libio snimati dječje pjesmice i maštovite zezalice kojima je jedina svrha bila da zabave i nasmiju. Tridesetak godina nakon što je Guthrie preminuo, njegova je kći kontaktirala engleskog trubadura Billya Bragga poznatog po svojim političkim i protestnim pjesmama. Pitala ga je bi li snimio neke neobjavljene pjesme iz ostavštine njezina oca budući da je jedino njega smatrala dostojnim nasljednikom očeve poetike i senzibiliteta. Bragg je pristao, ali uz jedan uvjet: bojao se da bi njegova publika mogla pomisliti da su to njegove autorske pjesme pa je upitao kolege iz čikaškog benda Wilco bi li ih odsvirali s njim i tako im dodali još jedan autorski sloj. Oni su pristali i tako je nastao lijepi dvostruki album na kojem se fino čuje doprinos svih uključenih strana.
Album otvara 'Walt Whitman's Niece', pripita i vedra nabrajalica kao stvorena za skupno pjevanje nakon što se dovoljno pojelo i popilo, a netko je odnekuda izvukao i harmoniku. Pjesma je to koja je na prvo slušanje čisti vic, vesele četiri minute kojima se ne želi reći ništa mudro niti previše ozbiljno, ali razlog zbog kojega se spominje baš nećakinja Walta Whitmana možda i nije toliko slučajan kako bi se dalo naprečac zaključiti.
Pjesma počinje pričom o tome kako su narator i njegov prijatelj mornar (ali ne želi reći koji mornar, i to posebno naglasi) jedne noći (neće reći koje) otišli u neku kuću (pogodili ste, i taj će podatak ostati tajan). Ponavljanje stihova do toga je trenutka samo šaljivo, ali kada narator želi sakriti informaciju o kojoj je točno kući riječ, probudi se sumnja da to skrivanje nije tek u službi humora, već da tu ima i malo srama – slušatelj pomisli da se možda ipak radi o javnoj kući.
Stihovi koji slijede razbijaju sumnju i stvari postaju posve jasne:
And would have not walked up the stairs
Not to say which stairs
If there had not been two girls
Leaving out the names of those two girls
Prijatelj pomorac odvodi djevojku u neku drugu prostoriju činiti ono što već ljudi u takvim prilikama čine, a naratoru 'njegova' djevojka počne čitati iz zbirke pjesama. Na kraju noći djevojka s knjigom (sada već možemo naslutiti o kojoj je to knjizi riječ) priznaje da je upravo ona nećakinja slavnog pjesnika:
My girl had told us that she was a niece
Of Walt Whitman, but not which niece
And it takes a night and a girl
And a book of this kind
A long long time to find its way back
Znamo li da su
Vlati trave proglašene nemoralnima zbog previše slobodnih opisa spolnosti i da je zbog pjesme 'To a Common Prostitute' imao silnih problema i morao promijeniti izdavača, možda i nije previše važno o kojoj se točno nećakinji
Walta Whitmana radi - važno je da je ovo još jedan od načina da se ležerno i duhovito, iako možda i pomalo zakučasto, baci svjetlo na rad ovog čuvenog poete.
Dodatna vrijednost ove pjesme leži u referencama. Američki pisac John Green navodi je kao glavni impuls za pisanje romana Paper Towns, a ona će u tom romanu odigrati i jako važnu ulogu. Uz to, preko nje se možete zainteresirati za barem tri izvrsna glazbenika ili benda (Woody Guthrie, Billy Bragg, Wilco) i jednog sjajnog pjesnika. Ima tu strašno puno materijala za proučavanje. Treba vam samo malo sreće pa da vas ta saznanja odvedu do nekih novih, da preko njih upoznate još pjesnika, pisaca i glazbenika. Mene takve mogućnosti neizmjerno vesele, razgranatost i povezanost me oduševljavaju, a posebno mi je drago što je sve krenulo od jedne male, skrivene pjesme. Male, skrivene i sasvim neozbiljne.
Andrija Škare
