Ima jedna stara haićanska poslovica koja kaže da su iza planina uvijek – planine. Njome se želi reći da, čak i kada riješite najteži problem u životu ili ostvarite ono što smatrate najvećim postignućem, nema vremena za predah jer put nije gotov, postoji još mnogo vrhunaca koje treba savladati, jedan koji ste osvojili samo otvara perspektivu na onoga kojega iz stare pozicije niste ni mogli vidjeti. Mrvicu depresivno, to svakako, ali i istinito, a bome i poticajno, ako se planine doživi kao izazov, a ne kao prepreku.
Ne, nisam u međuvremenu diplomirao etnologiju i specijalizirao se za Haiti pa da znam svu etnološku triviju ovog otočnog naroda (koji je bio najsiromašnija država na svijetu i prije onog užasnog potresa iz 2010. koji je odnio više od četvrt milijuna ljudskih života), nego sam, kao i obično, slušao i proučavao glazbu, učio od nje i divio se onim iznimnim situacijama kada se život i umjetnost poklope tako da ih je teško razdvojiti.
Na Haitiju oko 80 posto ljudi živi u teškom siromaštvu, a ono sa sobom povlači i brojne druge negativne posljedice i životne okolnosti – neobrazovanost, kriminal, bolesti… Zdravstvena situacija je grozna, a da nema liječnika entuzijasta iz čitavog svijeta koji dolaze pomoći i da nema međunarodnih udruga koje se silno trude sasvim sigurno bi bila još i gora.
Upravo o jednom takvom liječniku, Dr. Paulu Farmeru i njegovom djelovanju unutar organizacije Partners in Health, američki pisac Tracy Kidder napisao je sjajnu, utjecajnu i nagrađivanu knjigu Mountains Beyond Mountains. Planine iza planina.
Kanadski bend Arcade Fire, u kojemu je iznimno važna članica sastava Régine Chassagne porijeklom s Haitija, uzeo je upravu tu knjigu kao inspiraciju i motivaciju, kao izravan poticaj za, po mome skromnom sudu, najbolju pjesmu s odličnog albuma The Suburbs. U pjesmi 'Sprawl II (Mountains Beyond Mountains)', koja drugi dio svojeg imena duguje spomenutoj knjizi, fino isprepliću nježno i izokola ubačeno teško stanje na Haitiju (temu kojom se bave od samog početka djelovanja) s motivima kojima su se bavili na čitavom albumu: predgrađima, očajem modernog života i njegovim neminovnim raspadom.
Slušajući ovaj album često mi je na pamet padao genijalan roman CestaCormaca McCarthya - to je ta mučna i teška atmosfera propasti, očaja i kraja svijeta, ali i želja da se osvijesti ono ljudsko, da unutar sveopćeg rasapa spoznamo da smo ljudi.
Pjesma počinje stihom s kojim se nije teško poistovjetiti, a način na koji ga je Regine otpjevala čini da se žmarci utrkuju niz kralježnicu. Njezin glas hipnotizira potpuno i do kraja:
They heard me singing and they told me to stop,
Quit these pretentious things and just punch the clock
Nije ovo tek vapaj za slobodom (izražavanja) i jednostavna kritika društva, svakog društva, koje ne podržava kreativnost i individualnost, već nas tjera da budemo vrijedni mravi unutar sustava, da prihodujemo, plaćamo poreze i razmnožavamo se; ovo je i jasno izražena želja da se bude dosljedan sebi, ali i dokaz da se pjesmom može nešto pokrenuti. Zaista pokrenuti.
Ma koliko to bilo autoreferencijalno, Arcade Fire i ovom pjesmom ukazuju na to da onome tko je u nevolji može pomoći bilo tko, pa makar se taj netko u očima drugih činio tek kao neki bijedni pjevač, lik koji ne zna u životu raditi ništa drugo nego skakutati po tim nekim pozornicama i zabavljati pijanu, drogiranu i blaziranu mladež.
Oni sami nisu ostali tek na priči i ukazivanju na problem, već su pomagali i sasvim konkretno. Po jedan dolar ili euro od svake prodane ulaznice uplaćivali su već spomenutoj udruzi Partners in Health, a svirali su često i pred više desetaka tisuća ljudi. Računica je jasna.
Refren pjesmu vraća na distopijski kolosijek, ne daje nam da vidimo previše svjetla, podsjeća nas da je napredak moguć samo ako ćemo planine savladavati uporno i ako nećemo odustajati, bez obzira na to koliko nam teško bilo:
Sometimes I wonder if the world's so small,
Then we can never get away from the sprawl,
Living in the sprawl,
Dead shopping malls rise like mountains beyond mountains,
And there's no end in sight,
I need the darkness someone please cut the lights.
I ovi stihovi, kao i brojni drugi na albumu, govore o tome kako je čitav svijet danas zapravo posvećen kreiranju nekakvih lažnih mikro-utopija u gradovima i njihovoj infrastrukturi, u vidu trgovačkih centara i prilike da si automatski ispunimo svaku zamislivu želju, ali takav svijet zanemaruje prave vrijednosti u životu, zanemaruje ljudskost. Ona je gurnuta u drugi ili treći, peti ili deseti plan, tamo negdje iza šarenih sladoleda, jeftinih polica za knjige i odjeće koju za nadnicu od dolara dnevno šiju nesretna vijetnamska djeca.
Svatko se bori onako kako najbolje zna. Doktor Paul Farmer se borio svojim misionarskim radom, pisac Tracy Kidder je njegov život uobličio u knjigu, a Arcade Fire su barem pokušali otvoriti oči milijunima pijanih, drogiranih i blaziranih klinaca.
Mrtvi trgovački centri koji se poput planina izdižu jedan iza drugoga već odavno nisu samo metaforička slika, već i stvarno stanje stvari. Mislim da se razumno bojati onoga što nam slijedi, ali treba i znati da postoji način da se izbjegne katastrofičan scenarij. Trebamo biti ljudi, a to je možda i najsurovija planina na koju se možemo pokušati popeti.
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea. Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj. Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu
