Pisanje je misterij. To znaju svi, oni koji su u životu napisali samo dvije razglednice i nekoliko sms poruka kao i oni koji pišu svakodnevno, zbog posla ili zadovoljstva. Taj su misterij pokušali razbiti mnogi, postoje bezbrojni citati pisaca o pisanju, ali oni će nas rijetko približiti univerzalnoj istini, najčešće su samo odraz individualnog pristupa, osobnog razmišljanja i težnji. Možda je to zato što univerzalna istina niti ne postoji, možda je način na koji se misli pretvaraju u riječi i rečenice stvarno nemoguće izraziti nekom formulom.
Uz brojne citate pisaca o pisanju postoji i mnoštvo uputa za pisce početnike koje su revni ljudi od pera sastavljali, nekad zato što ih je netko zamolio, a češće zato što su osjećali unutarnju potrebu, vjerojatno jednako snažnu kao i onu da uopće počnu pisati. Posebno su lijepa
Rilkeova Pisma mladom pjesniku, a meni mnogo znače i
Vonnegutovi savjeti zato što su duhoviti, ali itekako imaju smisla. Barem neki od njih.
Volim i citat Flannery O'Connor koja je jednom rekla da piše kako bi otkrila što sve zna, a važan mi je i završni stih iz pjesme o kojoj danas pišem: otkako sam ga prvi put čuo, prigrlio sam ga kao credo, kao nešto što ne smijem iznevjeriti. No, prije završnog stiha dolazi sve ostalo, a to 'ostalo' su gotovo četiri minute jedne od najljepših pop pjesama koje uopće mogu zamisliti: 'The Wrote and The Writ' Johnnyja Flynna i benda the Sussex Wit.
Sjećam se kada sam prvi put čuo ovu pjesmu i kada sam mislio da je njezin autor neki stariji gospodin, connoisseur po pitanjima života, umjetnosti i svega ostaloga. Nisam taj dojam dobio zbog glasa koji je ionako negdje između vremena, jednako prispodobiv 13-godišnjem dječaku koji je prerano mutirao i vremešnom elegantnom kantautoru koji s Leonardom Cohenom dijeli poetiku i manire, ali je daleko bolje pazio na glasnice.
Dojam nije tu bio niti zbog glazbe, iako je riječ o gotovo klasičnom folk-popu, konstrukciji i izvedbi pjesme koja je mogla nastati bilo kada od šezdesetih naovamo. Glavni razlog zašto sam pomislio da je autor netko s bogatim iskustvom je tekst, ta divna tapiserija satkana od živih metafora, originalnih rima i snažnih poruka. Ne odmaže ni to što je tema pjesme pisanje.
Ta se dominirajuća tema isprepliće s još dvije. Jedna je propala ljubavna veza, a druga je odnos autora (rođenog 1983., usput budi rečeno) prema religiji. Ljubav prema ženi i odnos s Bogom ovdje su u toliko bliskom odnosu da često nismo sasvim sigurni o čemu od toga dvoje Flynn pjeva, ali i o jednom i o drugom progovara kroz pisanje, kroz svoju opčinjenost pisanom riječju i potrebom da se, ma koliko to patetično zvučalo, srce stavi na papir.
What of all those wayward priests?
The ones who like to drink
Do you suppose they'd swap their blood for wine
Like you swapped yours for ink, for ink
Pjesma je do puknuća nakrcana takvim slikama, pretvaranjem krvi u tintu, pijanim svećenicima i sjajnim aureolama, a nasuprot njima stoje pisma koja je Johnny dobivao od svoje voljene. Pisma su bila puna obećanja, praznih obećanja, kako se na koncu ispostavilo.
Između religijskih i ljubavnih motiva stoji pisanje, ono ih povezuje. Uostalom, u početku bijaše riječ, a i u zaljubljivanju tekst ima važnu ulogu, bez obzira bio on izgovoren ili napisan, bez obzira sišao on s jezika ili s papira. Poneki filozofi čak tvrde da se ne zaljubljujemo u osobu, već u jezik.
Ovaj nježni i nimalo perverzni threesome između religije, ljubavi i pisanja zaključuje već spomenuta strofa koja me odredila i zbog koje sam i svoje i tuđe pisanje počeo promatrati na drukčiji način.
If you're born with a love for the wrote and the writ
People of letters your warning stands clear
Pay heed to your heart and not to your wit
Don't say in a letter what you can't in my ear
Ne znam kako bi se to moglo bolje reći. Da, lijepo je biti vješt, pisati zadivljujuće rečenice koje fino teku i osvajaju ritmom, ali je mnogo važnije biti iskren, pisati ono što ti je zaista na srcu. Ta dva pristupa nisu u sukobu, dapače, ali ponekada je lakše pobjeći u manirizam nego prokopati po sebi. Ponekada je lakše pisati samo lijepo.
To je blisko onome što je i Vonnegut rekao. "Pišite tako da zadovoljite samo jednu osobu. Ako otvorite prozor i vodite ljubav sa čitavim svijetom, da se tako izrazim, vaša će priča dobiti upalu pluća." Upravo je takvo i moje iskustvo. Kada sam imao na umu samo jednog čitatelja, bez obzira na to radilo se o najboljem prijatelju, djevojci ili mami, i kada sam pisao tako da se njoj svidi napisano, tekst bi se svidio svima koji su ga pročitali. Kada sam pokušao pogoditi masovni ukus, nije se svidio nikome.
Stvar je u tome da kada pišete ekskluzivno za jednu osobu, nemate prostora za muljanje i morate biti iskreni. Nema drugog načina da je osvojite.
Ova mi je pjesma pomogla da osvijestim vlastito pisanje. Možda nije univerzalno pravilo, ali za Johnnyja i mene itekako vrijedi. Trudim se ne napisati ono što ne bih mogao i izgovoriti. Trudim se ne skrivati iza napisanog teksta, već se njime otkrivati. Trudim se biti iskren. Nekad mi uspije.
