Zna se dogoditi da je obrada bolja od originala, da pjevaču koji je uzeo tuđu pjesmu i prilagodio je sebi ona pristaje savršeno, kao da je za njega krojena. Sjetimo se samo Johnnyja Casha koji je u tome bio nenadmašan i kako je Trent Reznor odbio izvoditi svoju 'Hurt' nakon što je čuo verziju čovjeka u crnom jer je shvatio da je više nije dostojan. Ima tih i takvih slučajeva kada pjesmi interpretator koji joj nije autor udahne novi život, učini od nje poštenu ženu, pretvori je u nešto sasvim novo i drugačije iako je zapravo uopće nije mijenjao.
Jedna od takvih je zapanjujuća 'Hard On' koju je od samozatajnog američkog kantautora Charlesa Lathama posudio jednako samozatajni škotski kantautor Dan Willson koji se glazbenom svijetu uglavnom predstavlja imenom Withered Hand. Njegove intervencije u pjesmu bile su minimalne, gotovo kozmetičke, ali krasno se uklapa u okvir albuma na kojem se nalazi (odlični Good News iz 2010.).
Ne samo da se savršeno, bešavno uklapa i ne samo da zvuči kao da ju je baš on napisao, zvuči toliko njegovo da zamišljam kako se i Charles Latham morao zapitati je li proces možda bio obratan, je li možda on u nekom rastrojstvu uzeo i obradio tuđu pjesmu i sada se toga ne sjeća.
Willson je spretan i duhovit pjesnik. Umješno balansira patetiku i crni humor, nisu mu strani kalamburi i slične jezične doskočice, ali s njima ne pretjeruje, već ih koristi razumno i promišljeno, ponekad čak i previše stidljivo, toliko da zaista treba uložiti trud da ih se primijeti. 'Hard On' se u tom smislu ne izdvaja, ima inteligentan i sugestivan tekst koji tjera na razmišljanje i istovremeno se 'lijepi za sjećanje poput hidroaktivne kreme'.
Pjesma se uglavnom obraća onima koji rješenje traže izvan sebe samih, onima koji misle da su nešto što nisu, a to je zamka u koju je tako lako upasti. Toliko lako da u nju upada i pripovjedač pa se ne smije zanemariti niti autoironija koja je natapa i tjera da je se promatra iz barem dva različita ugla, kao opomenu i kao ispovijed.
Već je početak znakovit, posebno kada ga pjevaju bradati muškarci:
A beard, a beard, a beard, a beard
A beard don't make you a man
No it takes something else
Something I'll never have
Nakon brade na tapetu će se naći i pivo (zbog kojega se osjećaš snažno i kao da možeš razbiti koga god poželiš), pištolj (s kojim si uvijek u pravu), automobil (s kojim možeš pobjeći kamo god želiš) i gitare (Thin Lizzy rocks!), sve simboli muškosti kojima, baš kao i svakom drugom simbolu, treba jako malo da postanu karikatura sebe samih.
Pjesma se razvija, a Willson pjeva bolnim glasom koji zvuči kao da je svaka riječ duboko proživljena, kao da izbacuje dugo skupljane frustracije, a onda dolazimo do dijela pjesme koji joj je priskrbio gostovanje u ovoj rubrici.
Your disappointed, hurt and mad
And all the poetry you've written is bad
Because a pen, a pen, a pen, a pen
A pen don't mean you can write
You're no fucking John Updike
Even if you spell it right
Izgleda kao da je tu ime odličnog američkog pisca kako bi ispunilo funkciju rimovanja jer postoje mnogi autori čija je imena teže slovkati (meni prvo na pamet pada Marguerite Yourcenar), ali samo zato što mu je prva dužnost bila učiniti stih ljepšim ne znači da je to jedini razlog zašto se Updike našao u pjesmi.
Njegov prvi roman iz takozvane 'Rabbit serije', kultni Rabbit, run, problematizira upravo muškarca opisanog u pjesmi, slabog i krhkog, ali ponekad zavedenog time što je muškarac i što misli da se mora ponašati onako kako vjeruje da evolucija nalaže jačem spolu pa krivo tumači znakove, koristi silu ondje gdje bi dostajala tek lijepa riječ i srlja iz pogreške u pogrešku.
Updikeovo pismo je snažno seksualizirano, a takva je i ova pjesma. Erekcija nije samo u naslovu, već se i na njezinom kraju, kao svojevrstan zaključak, kaže da navala krvi u penis ne znači zaljubljenost, što se može protumačiti kao direktna referenca na Harryja 'Rabbita' Angstroma, glavnog lika 'Rabbit serije', koji je i sam nerijetko brkao strast i emocije.
Iako podučava, ova pjesma ne moralizira. Ona ne osuđuje, samo ukazuje na problem i pokazuje muškarce koji se mogu poistovjetiti s njezinim glavnim junakom kao istodobno smiješnu, jadnu i žaljenja vrijednu čeljad kojoj bi valjalo pomoći.
Ono što je prilično tužno jest što baš svi muškarci u sebi imaju barem trunčicu Harryja 'Rabbita' Angstroma i toga je narator ove pjesme jako dobro svjestan. Vjerojatno se ta trunčica samim činom osvješćivanja još smanjuje i postaje gotovo nevidljiva i ta je pomisao ohrabrujuća i otkupljujuća, ali je svejedno dobro da postoji ovakav podsjetnik.
Put od Johna Updikea preko Charlesa Lathama do Dana Willsona bio je lagan i nevjerojatno prirodan, tečan. Sada su mu samo potrebne dobre uši u kojima će završiti, a vjerujte mi, ne poznajem baš ni jedan par kojima ne bi dobro činilo malo se provesti po njemu.
Zbog ove pjesme, zbog ove obrade, može se čak učiniti da postoje određene pjesme koje jedva čekaju da ih se udomi, skrivene ljepotice po kojima je napadala prašina i čekaju princa koji će je otpuhnuti i otkriti njihovu labuđu narav za koje ni same nisu znale da je imaju.
