Od politike stvoriti poeziju

Mnogi glazbenici pokušavaju istovremeno biti i pjesnici. Nema u tome baš ništa neobično, poezija i glazba su jako blizu, gotovo sestre, nema baš previše razlike u tome stvara li se muzika riječima ili notama. Zato nije čudno da oni koji gaje sklonost prema jednome često pokušavaju i drugo, ali rezultati nisu uvijek baš reprezentativni. Izvrstan glazbenik može biti tragično loš pjesnik. Vrijedi i obrnuto, dakako. Nema pravila.

Nekima ipak uspije pa postignu rezultat na oba polja, pođe im za rukom da riječi koje pišu za svoju glazbu nisu tek puka pratnja, popunjavanje prostora ili dosjetke koje zgodno zvuče, da stihovi koje su napisali funkcioniraju i na papiru, da se u njima otkrivaju novi svjetovi; uspije im, da skratim, biti pjesnicima.

Jedan od najvećih glazbenika, kako se to popularno kaže, 's ovih prostora' neprijeporno je Johnny Štulić. Ili Branimir Štulić, čak više volim Branimir. Nije važno što mislite o njemu, ako mislite išta. Možete ga voljeti, možete ga mrziti, a možete i prema njemu biti sasvim ravnodušni, kao prema kiši koja je jučer pala na Madagaskaru, ali njegov utjecaj, veličina i trag koji je ostavio nepobitne su činjenice. 

Uz to što je bio sjajan glazbenik, naš Branimir uopće nije bio loš pjesnik, a njegova se poezija podmuklo uvukla u sve pore društva, odredila je u jednakoj mjeri šljakere i sveučilišne profesore i ona je možda jedina stvar oko koje se oni mogu razumjeti. Zavukla se i na najneočekivanija mjesta pa sada raste i širi se kao korov, svijetli i prenosi ideju, iskače iza uglova i dočekuje vas nepripremljene.

Evo bizarnog istinitog događaja koji će bolje opisati o čemu je tu točno riječ. Danas sam bio u knjižnici i baš se za vrijeme mog posjeta tamo odvijalo neko predavanje o Hare Krišni. Reinkarnacija, ponovni život, svijest o trenutku, takve stvari. Momak obrijane glave u narančastoj halji i s onom bijelom crtom povučenom od korijena nosa prema dolje govorio je grupici okupljenih. Nije loš govornik, red je priznati, mada mene ta tematika uopće ne zanima. Slušao sam ga jednim uhom, tražio sam knjige po koje sam došao, pravio sam se da se ništa ne događa, trudio sam ga se ignorirati, ali nisam mogao spriječiti da ipak čujem. I onda, niotkuda i bez najave, da bi potkrijepio neku svoju tezu o reinkarnaciji on kaže – "To vam je kao u onom stihu od Azre – Strah od smrti / Loše sjećanje"

Katalog Azre zaista je nevjerojatno bogat i vrijedan proučavanja, a meni je danas posebno zanimljiva eponimna pjesma Filigranski pločnici s istoimenog, krasnog, uzornog dvostrukog albuma o kojemu je već toliko izgovoreno i napisano da za mojim dodatnim doprinosom nema prijeke potrebe. 

Pjesma se sakrila i gotovo skutrila na samom kraju druge ploče, ali to njezinu snagu možda još i povećava. U isto vrijeme stavlja točku na album, ali jasno je da to nije kraj, očito je da će se pretvoriti u nešto drugo, da će ponovno živjeti, da će se, jebiga, reinkarnirati. 

Ja sam kralj

Sudbina je metresa

Sa zastakljenim očima

Upravo prelazi ulicu.

Ponekad je osjetim

Na vrhovima prstiju

Grobnica za Borisa

Čovječe

Ova je pjesma iznimno rijetka prilika u kojoj se Štulić, inače vrlo načitan, referira na nekog pisca. Izbor, razumije se, nije slučajan. Riječ je tu o Danilu Kišu i njegovoj genijalnoj Grobnici za Borisa Davidoviča. Kiš je bio srpski pisac, po nekima (recimo po britanskom povjesničaru Marku Thompsonu) i posljednji jugoslavenski pisac, a famozna Grobnica sastoji se od sedam povezanih priča, i to, prvi put kod ovog autora, s jasno vidljivom političkom svrhom: ideja je bila prikazati sovjetski totalitarizam kao monstruozan, izopačen i jednostavno zao.

No, da ne biste pomislili da je riječ o nekom bijednom političkom pamfletu, to je zaista izvanredna knjiga, pravo literarno remek djelo u kojem je Kiš u kotao ubacio mnogo toga, od Borgesovih utjecaja do gotovo dokumentarnih svjedočenja ljudi koji su preživjeli sibirske logore. pa je od svega toga, kako je samo on znao, napravio savršeno, besprijekorno jelo; ispisao knjigu koja je uvijek jednako aktualna. 

Uostalom, ako ne vjerujete meni, možda ćete povjerovati Kunderi koji je za Kiša izjavio: "Među piscima moje generacije koji su živjeli u Parizu tokom osamdesetih, bio je možda najveći. Najveći i najnevidljiviji. Kiš je bio jedini koji je znao pretvoriti ovu dramu u veliku poeziju; opsjednut politikom, nije nikad žrtvovao općim mjestima politike nijednu rečenicu svojih romana."

Drama koju spominje Kundera je progon Židova budući da je Kišev otac, kao i veliki dio njegove rodbine, 1944. odveden u Auschwitz koji nije preživio. No, nije holokaust jedino što ga je mučilo, o čemu je mnogo razmišljao i pisao. Kopao je čitavo vrijeme po nepreglednoj gomili živih i vrućih političkih tema, ali, kao što smo već čuli, ma koliko su ga opsjedale i opterećivale, nije im dopuštao da ugroze njegovu umjetnost. Utkane su u nju, to je istina, ali je ne preplavljuju i ne smetaju joj. To je još jedna poveznica sa Štulićem koji je svojoj glazbi pristupao slično, politika je bila važna, ali je glazba bila važnija, uvijek najvažnija.

U Kiša se zaklinje veliki broj pisaca, književnih sladokusaca i šmekera, a meni se čini da je i Štulićevo odavanje počasti bilo sasvim iskreno i proživljeno, a ne rezultat nekakvog trenda ili mode. Kiš je bio pjesnik iako je pisao prozu i vjerujem da je naš Branimir to prepoznao, možda zato što je i on sam pjesnik iako je prije svega glazbenik.

Ključni stih pjesme je legendarno i često citirano "Ako želiš da mijenjaš ljude / Ne odmeći se", a meni je to posebno intrigantno, pa čak i dirljivo jer su se i Kiš i Štulić odmetnuli, u punom i doslovnom smislu te riječi: jedan je otišao u Francusku gdje je i završio ovozemaljski život, a drugi srećom još uvijek igra nogomet po nizozemskim ledinama. Unatoč tome što su se odmetnuli, i jedan i drugi itekako mijenjanju ljude. To vjerojatno znači da i pjesnici mogu pogriješiti.

Andrija Škare
foto: Filigranski pločnici (Jugoton, Zagreb, 1982.)