Ima kiše i kiše. Nekada pada uporno i dosadno, gnjavi po čitave dane, a drugim se zgodama nosimo s pljuskovima koji se sruče nenadano ili uz tek sramežljivu najavu, ali i nestanu hitro, baš onako kako su se i pojavili. Upamtio sam i poneki moćni dažd, kada lijeva kao da neće nikada prestati, u velikim, masnim, trudnim kapima za koje mislite da će potopiti svijet i da će to biti pravi kraj - nikakvi vanzemaljci ili meteori, samo dobra, stara, prokušana kiša. Meni su ipak najdraže ljetne kiše. Ne pljuskovi praćeni grmljavinom nego baš kiše. One koje dođu nježno, privuku se kao tihi ljubavnik pa onda polako operu grad i misli, očiste atmosferu i namirišu zrak, pripreme ulice za nove pohode onih kojima su pohodi po ulicama jedino što im je preostalo.
Postoji milijun pjesama o kiši, postoji ih milijarda. Ima ih onoliko koliko ima različitih vrsta kiše, a taj broj stalno raste, ili barem tako naslućuje meteorolog amater koji čuči u meni. S druge strane, da bi zaključili da broj pjesama o kiši raste svakoga dana, ne morate biti niti amater niti stručnjak ni u kojem području - dovoljna je tek dedukcija, dragi Watsone.
Meni je to vrlo pozitivna okolnost jer volim kišu pa volim i pjesme o kiši. Samo neke, doduše, ali kada mi je se ponudi već u naslovu ne mogu ne biti u najmanju ruku zaintrigiran i barem jednom poslušati isplati li se poslušati još poneki put. Pokušati shvatiti hoću li biti bogatiji za neku novu spoznaju, poetsku sliku ili isprovociranu emociju, bilo što.
Pjesma 'The Rain Fell Down' koju izvode Jesse Garon & The Desperadoes uspjela je na sva tri područja, elegantno, bez muke. Valja biti iskren i reći da sam ovu pjesmu prvotno otkrio u obradi odličnog benda Fairways koji je nažalost nakon samo jednog albuma potonuo u potpunu anonimnost, ali kada sam pronašao original nije bilo sumnje koja će se verzija naći na tapetu (to jest na bjesomučnom, opsjednutom pritiskanju tipke 'repeat') za potrebe ovog teksta.
Osim kiše kojoj ne možemo pobjeći i koja će, ponovno sluti onaj meteorolog laik, obilježiti ovo proljeće u koje stidljivo ulazimo, povod da se piše baš o ovoj pjesmi je i stih koji mi je zapeo za uho već na prvom slušanju, stih koji me naveo da ovaj pop dragulj ne odbacim olako i da ga poslušam malko pozornije nego što bih to možda inače učinio.
On the road,
me and my best friend.
Though Jacky Kerouac
never meant it like this
Iako bi se na prvi pogled ovaj stih mogao učiniti tek kao neobavezno i simpatično ubacivanje slavnog pisca u pop pjesmu (i to još s imenom pretvorenim u deminutiv, slatko!), poslušate li je do kraja shvatit ćete da je Kerouac ušetao u ovu jangle pop divotu itekako namjerno i promišljeno.
Ova je pjesma vrlo čista i ravna, linearna. Ona je uredna, jednostavna i zavodljiva. Opuštena je i ne opterećuje. S njom se vozi ravno i mirno. Ova je pjesma sve ono što
Na cesti nije niti može biti. Ova je pjesma oda onome što se naziva urednim i normalnim životom, ako je onaj tko to tako naziva dobrohotan i lišen svakog cinizma.
Upravo je zato Kerouac tu, kao čisti kontrapunkt. Jasno je da ga se spominje, postao je do te mjere dijelom kolektivne svijesti da kada god netko spomene cestu on vam mora pasti na pamet. Čak mi se čini da je gotovo nemoguće poći na bilo kakvo putovanje automobilom bez da vam ne sijevne poneka scene iz te famozne i teške knjige, ali srećom ne moraju sva putovanja biti takva.
Putovanje na koje nas vode Jesse Garon & The Desperadoes potpuno je drukčije od Kerouacovog. Može se činiti površnijim, ali pustite mu da vas uzme sa sobom, pustite da vas ponese mirna i lijepa cesta te melodije i uskoro će se pred vama početi otkrivati slike jednako živopisne kao i one koje ste mogli čitati u poznatom romanu; podjednako živopisne, ali drukčijeg predznaka. Nježna zaljubljenost koja si svjesna svoje krhkosti ipak na trenutke dopusti da sklizne u euforiju i ljetna kiša zbog koje se svijet čini kao gotovo prihvatljivo mjesto – tako zvuči ova pjesma i o tome govori ova pjesma.
Ponekada za doživjeti čisti ushit ne trebate drogu, putovanje pa čak ni knjigu, dovoljne su vam tri minute vremena, internetska veza i hrabrost da stisnete 'play'. Učinite to.
)
Andrija Škare
