O tome kako nisam čovjek kojega bi putovanja posebno uzbuđivala pisao sam već u dva glazbena dnevnika ('
Tko čita, ne skita' i '
Evo grada, evo ludila') pa u tim tekstovima možete potražiti sve elemente za moju dijagnozu, ako vam je baš stalo do toga. Vjerojatno je i strah od nepoznatoga jedan od razloga moje nevoljkosti da putujem, a strah od nepoznatoga vjerojatno nije
samo strah od nepoznatoga.
Bilo bi tu materijala za analizu, ali ne zanima me pretjerano što bi se tom analizom doznalo. Možda i zato što me odsustvo želje za putovanjem ne smeta i ne sputava, ne smanjuje mi kvalitetu života, a možda i zato što u tome ne vidim ništa posebno neobično.
Iako me putovanja ne privlače, veličina svijeta mi je uzbudljiva. Uzbudljiva kao ideja. Volim razmišljati o tome kako izgledaju neki drugi, daleki dijelovi svijeta mada nemam želju da to na licu mjesta i provjerim; intrigira me pomisao da možda postoje kutci zemaljske kugle u koje ljudska noga još nije kročila, ali ne gorim od želje da moje stopalo bude prvo koje će to učiniti.
Ta maštanja i snatrenja o nepreglednim prostranstvima doživljavam kao direktan nastavak iste aktivnosti iz dječje dobi. Svi smo sanjali o tome da smo kauboji, Indijanci ili astronauti, svi smo zamišljali da putujemo daleko i da granice ne postoje.
U to me vrijeme nepogrešivo katapultira pjesma sjajnog američkog benda Beulah za koji nikako ne mogu prežaliti što se raspao. Oni su se kao rijetko tko znali poigrati pop kanonom, napraviti pjesmu koja ispod naborane i kvrgave kože krije sjajne i skliske mišiće koji čine savršeno, besprijekorno tijelo.
Takav je slučaj i s 'Ballad for the Lonely Argonaut', pjesmom koja počinje nervozno i skoro šizofreno da bi nakon petnaestak sekunda pokazala svoju pravu prirodu, prometnula se iz žustre nabrajalice u poticajnu pjesmu kao stvorenu da se sluša na putovanju, pjesmu koja slavi daljine i istraživanje, koja ne bježi od nepoznatoga, koja jest putovanje.
Ovo je pjesma o Americi, o nepreglednom i divljem teritoriju, i pjesma o zlatnoj groznici kao punokrvnom američkom mitu, o El Doradu čija virtualna slika sjaji i privlači, zbog koje su mnogi ostavili kosti pored rijeka, u pustinjama i prerijama. Volim je otkako sam je prvi put čuo, a privukla me, između ostalog, i spominjanjem jednog od najvećih humorista svih vremena.
How does it feel
to roam this land like Harte and Twain did?
How, how, how does it feel?
A thousand miles closer to hell
Za Samuela Langhorna Clemensa koji je više volio da ga se naziva Markom Twainom znaju svi, avanture Hucka Finna i Toma Sawyera po Mississippiju i oko njega postale su opće mjesto, ali njegov kompanjon u ovoj pjesmi (i ne samo u njoj) u nas je nešto manje poznat iako je riječ o istinskoj američkoj ikoni.
Bret Harte je bio Twainov suvremenik, pjesnik, pisac i dramatičar koji je ostao najviše upamćen po kratkim pričama o kockarima, minerima i ostalim romantičnim figurama kalifornijske zlatne groznice. On i Twain su 1876. zajedno napisali jednu dramu i u ovoj su pjesmi obojica simboli one davne, lutalačke Amerike. One zemlje koja je pružala beskrajne mogućnosti, zemlje koja je bila neistražena, divlja, istovremeno surova i nevina.
I u ovoj se pjesmi ta Amerika romantizira slično kao i u nas svježe objavljenom stripu
O'Boys koji se umnogome oslanja na Twainovo djelo. U njemu se opisuju ta lutanja bez pravog cilja i spoznaja da je čitava zemlja tvoj dom jer doma zapravo nemaš. Slični su motivi i u pričama Breta Hartea koji je u ovoj pjesmi doživio još dvije posvete jer se u njoj, bešavno uklopljeni u tekst, nalaze dva naslova njegovih kratkih priča:
The luck of the roaring camp
and how they taught the outcasts of the flats
in their poker face
Ipak, unatoč svim referencama, najvažnije je ono pitanje s početka kada se narator pita kako bi bilo lutati tom zemljom kao što su to činili Mark Twain i Bret Harte. To je vrlo američko pitanje. Ne samo zato što su putovanje i neukorijenjenost neodvojivi dio njihovog nacionalnog identiteta, već i zato što je po dvojici velikih književnika-lutalica nazvan i jedan gradić u Kaliforniji. Pa gdje bi to drugdje bilo moguće?
Osim što daje upečatljivu sliku Amerike kakvu poznajemo iz westerna, meni ova pjesma mnogo znači jer se i ja svaki put upitam kako bi to zaista bilo putovati Amerikom kao što su to činili Twain i Harte. Doduše, ja se to ne pitam iz simboličkih, već iz čisto praktičnih razloga. Kako bi bilo putovati Amerikom nekome tko to ne voli činiti?
U ono se vrijeme nemoguće vratiti, ali znam da bi mi sada takvo putovanje pričinjavalo popriličan stres. Zato ću i dalje mirno sjediti doma, slušati Beulah, a zlato, kao i dosad, tražiti na polici s knjigama, stripovima i pločama.
Andrija Škare
foto:
Mary Harrsch
