Volim reference - obožavam ih. Uostalom, ova se kolumna temelji na proučavanju glazbenika koji se referiraju na književna djela. Nerijetko se u tim tekstovima i ja referiram na neko glazbeno i/ili književno djelo, ali to činim više iz potrebe da zabavim samoga sebe no što bi me posebno ushićivala meta razina teksta.
Moja referiranja znaju proći nezapaženo, ali to me uopće ne brine. Važno je da se lijepo uklope u tekst, da iz njega ne strše i da mu ne narušavaju prirodan tijek, a ako ih netko prepozna, to je tek, kako bi rekao moj prijatelj ekonomist, dodana vrijednost.
Mnogi od glazbenika, pisaca i stripaša koje volim također uživaju u referiranju na druge umjetnike. To je valjda logično – ako je nečiji rad utjecao na tebe, nekako je i pošteno da to daš do znanja, da mu odaš počast. Dogodi se i to da je netko od umjetnika već izrazio nešto što sam misliš ili osjećaš na mnogo bolji ili elegantniji način nego što bi ti to bio sposoban učiniti pa lijepo posudiš njegovu rečenicu.
Posve legitimno. Poznata je ona rečenica Jean-Luca Godarda kako "nije važno odakle nešto uzmeš, već kamo to odneseš", a Jim Jarmusch je još radikalniji pa tvrdi da originalnost ne postoji i da treba krasti, baš krasti, odakle vam padne na pamet, ali kao jedini uvjet navodi da to što kradeš moraš zaista voljeti, da to rezonira s tvojom dušom.
Jedna od onih koja se nikada nije bojala najrazličitijih referenci je i Elizabeth Morris, Australka koja predvodi londonski bend Allo Darlin', a trenutačno živi u Italiji. Preselila se iz rodne Australije u London i osnovala bend koji je u određenim krugovima postigao zapažen uspjeh. Nakon nekog vremena je upoznala simpatičnog Norvežanina koji je dobio posao na sveučilištu u Firenci, udala se za njega pa su zajedno pošli u Italiju.
Kroz njezine su pjesme prošetali mnogi, od Woodyja Allena i Ingmara Bergmana do Neila Armstronga, i prostor iz kojeg je crpila reference uvijek je bio zadivljujuće prostran, ali s pjesmom 'Crickets in the Rain' sa sjajnog ovogodišnjeg albuma We Come From the Same Place nadmašila je samu sebe.
Pjesma počinje nevino i naivno, Elizabeth ni ne čeka da krene glazba već zapjeva s prvim taktovima. Prisjeća se 1992., ispunjenih snova, poljupca u bazenu i njegovih usana koje imaju okus po Juicy Fruit žvakama. Njezini stihovi su jednostavni, ali slikoviti. Uskoro je čas za prvu referencu.
Later as a refrain
I heard crickets singing in the rain
And the Weather With You, floating through
Fluorescent blue lights in the haze
Ah, pa što bi Australka nego se prisjetila jednog od najpoznatijih australskih hitova svih vremena, pjesme koju čak i naše radijske postaje puštaju uvijek kada pada kiša ili kada sija sunce, odlične 'Weather With You' popularnog benda Crowded House? Samo što ova referenca nema toliko veze s Australijom koliko s prošlošću, njezinom, ali i mojom i vašom, s onim vremenom kada ta pjesma još nije bila diskreditirana milijunima puštanja u eter i kada ste slušajući je zbilja mislili na neku osobu koja sa sobom donosi kišu.
Ne stignemo niti udahnuti, a Elizabeth nam već isporučuje sljedeći hommage:
And nothing feels the way it did before
And I am grateful for that
The truth is when I realised I loved you
It was like everything I had ever lost had come back
Sada pjesma dobiva čvršće konture i možemo prepoznati njezin smjer. To je topla nostalgija bez žaljenja, nostalgija koja prošlosti priznaje ljepotu, ali se nastoji okrenuti budućnosti. Posljednji stih inspiriran je pjesnikinjom Nayyirah Waheed i njezinom zbirkom pjesama Salt.
I konačno dolazimo do stiha koji daje pečat cijeloj pjesmi i zaokružuje broj referenci, barem onih koje ja primjećujem, na magičnu brojku tri.
Last saw you in a carpark
Reading Joan Didion in the dark
"It’s easy to see where things begin
It is harder to see where they end”
Joan Didion je u nas bila razmjerno nepoznata, ali tu je nepravdu prije pet godina donekle ispravila nakladnička kuća
Fraktura objavivši njezinu odličnu knjigu
Godina magičnog razmišljanja. U ovoj je pjesmi slavna američka spisateljica dobila počasno mjesto, toliko je vrijedna da se njezine knjige čitaju i u mraku.
Često je pisala o osobnim raspadima, o načinima na koje se svijet može rušiti kada nestaje ono što volimo, i zato su njezine knjige, kao u ovoj pjesmi, idealno štivo za kraj ljubavne veze koja uvijek predstavlja početak nečega novog iako smo mi skloniji tome da u njoj vidimo tek kraj.
Unatoč svim referencama, Elizabeth Morris u ovoj pjesmi nije ništa manje svoja. Ona, slično kao Crowded House, Nayyirah Waheed ili Joan Didion, prenosi vrlo osobno iskustvo s kojim se svatko može poistovjetiti, naizgled bez truda uspijeva u tome da specifično podigne na razinu univerzalnoga.
To univerzalno se onda opet za svakog pojedinog čitatelja ili slušatelja vraća na osobnu razinu, zvuči kao da je namijenjeno baš njemu i on se na to može referirati jer su u njemu dotaknute neke strune, rekao bi Jarmusch da djelo rezonira s njegovom dušom. U toj se sposobnosti ne krije samo ljepota i vještina. U toj se sposobnosti krije umjetnost.
