Pisanje je samotnička djelatnost. Potpuno nespektakularna, često mučna i naporna, a za nekoga tko gleda izvana, i posve monotona, spora i dosadna. Unatoč tome, životi pisaca i njihove spisateljske navike iz nekog su razloga strašno zanimljivi. Golem je broj književnih i filmskih naslova u kojima su pisci glavni likovi. Prisjetimo se, čak su i u na površini ležernim komedijama Bolje ne može i Stranputice glavni likovi pisci, a još se nismo ni dotakli Allenove Ponoći u Parizu ili istinskog literarnog remek djela Johna Irvinga Svijet po Garpu (ovo nije vrh, nego tek vršak ledenog brijega svih naslova ove tematike).
Čini se da je sposobnost stavljanja riječi na papir toliko uzbudljiva, daleka i egzotična nekome tko se time ne bavi da publika stalno želi još i još, nikada dosta priča o piscima i tajnovitim načinima na koje dolaze do inspiracije, o njihovim ritualima te slojevitim i često barem blago poremećenim odnosima koje, ekscentrični kakvi jesu, ostvaruju s ljudima oko sebe i onda ih pretvaraju u literarno meso.
U stvarnosti među piscima ima prosječno jednaki broj zanimljivih likova kao i među pekarima, knjižničarima ili čistačima ulica, ali o njima se, eto, serije i filmovi snimaju nešto rjeđe. Istina je da je pisanje obavijeno nekom blago privlačnom mističnom maglicom pa čak i ona umjetnička djela koja tu maglicu nastoje raspršiti često postignu kontraefekt i ubace u nju nove čestice, slatko zamućuju sliku i samo produbljuju čaroliju tajnovitosti i nedokučivosti putova spisateljskih.
Isto tako je istina da samo spominjanje pisanja i pisaca budi popriličnu znatiželju - bit će da se zainteresirani konzumenti svaki put iznova ponadaju da će im se otkriti nešto što im je do tada bilo skriveno.
Zato pjesma 'Open Book' benda Cake odmah ide u glavu. Oni su inače pristojno i dobroćudno spaljeni alternativaci iz Sacramenta koji s jednakom uvjerljivošću i šarmom pjevaju o tome da Japanci proizvode najbolje automobile i o starim ljudima koji skupljaju nepotrebne stvari, ili u ovom slučaju - o pisanju.
Nakon poluminutnog glazbenog uvoda koji zvuči labavo i rastreseno, ali u čijem se šušuru krije čista i ljepljiva melodijska linija, odmah dobijemo:
She's writing, she's writing, she's writing a novel
She's writing, she's weaving, conceiving a plot
It quickens, it thickens, you can't put it down now
It takes you, it shakes you, it makes you lose your thought
Krasno je kako znatiželji zaista ne treba mnogo. Ovdje ju je već u prvom stihu probudila ženska osoba koja piše roman, a stihovi koji slijede itekako će je produbiti. Susrest ćemo se tu i s kreativnim procesima kod pisanja, ali i s nekim drugim momentima koji, naizgled, s pisanjem nemaju nikakve veze. Kažem 'naizgled' jer mnogi su pisci između života i pisanja skloni staviti znak jednakosti.
Iako je tekstopisac John McCrea fino i znalački ušao u neke nijanse i tipične situacije kod pisanja romana, ova pjesma ipak nije samo o tome. Raspjevani i pomalo izmaknuti refren otkriva nam da su pisanje i knjige ovdje i metafora za odnose među ljudima ili, točnije, za jedan konkretan odnos.
You think she's an open book
But you don't know which page to turn to
Do you
Jasno da se 'otvorena knjiga' ovdje odnosi na djevojku i njezinu otvorenost, ali ona se ovdje može čitati na još nekoliko načina. Slušajući ostatak pjesme, nije ludo pomisliti da ta 'otvorena knjiga' ima i suptilnu seksualnu implikaciju, a ne bih do kraja isključio niti autoreferencijalnost – McRea nas upućuje na pjesmu koju slušamo, sugerira nam da je ona jednostavna i razumljiva, da je ona otvorena knjiga u punom smislu te riječi, ali nas i upozorava da ne znamo koju stranicu okrenuti, da je sve ono što možemo pomisliti o pjesmi vjerojatno pogrešno. Bez interpretacije, i najjasniji tekst ostaje tek – zatvorena knjiga.
Uz ovu divnu povratnu spregu koja u istoj mjeri zbunjuje i oduševljava, velika vrlina ove pjesme je što se zaista može slušati s nekoliko različitih slojeva interpretacije (ma što McRea mislio o tome), što se svaki njezin dio može (barem) dvojako tumačiti - može imati izravno i preneseno značenje, i u oba će funkcionirati gotovo besprijekorno.
Ovo je dakle pjesma o pisanju, ali i pjesma o odnosu dvoje ljudi, o odnosu koji je daleko od idealnog, ali takvi ionako nisu zanimljivi. Unatoč djelomičnoj kriptičnosti, McRea ima čiste i razumljive metafore i jednom kada s njih krenete ljuštiti slojeve značenja i kada se othrvate njihovoj prividnoj banalnosti, lako je moguće da ćete biti obasuti novim spoznajama.
Još je jedna nježna linija koja se gotovo stidljivo provlači cijelom ovom pjesmom, a važna je meni isto kao što će biti važna svima onima koji vole knjige o piscima i pisanju. To je ideja o demistificiranju pisanja, blago izrečena činjenica da su i pisci tek ljudi, isti ljudi kao što smo to vi ili ja, ni po čemu posebni ili posebno zanimljivi. Pisci su ljudi koji se znoje nad jednom riječju i to čine jednako nespektakularno u pravom životu i u pop pjesmi.
Pisci su ljudi koji ne žive uzbudljive živote. Žive iste živote kao i svi drugi ljudi. Samo što su ih oni sposobni opisati.
