Glazbeni dnevnik: Vještice, 'Zlato'

Vještice, 'Zlato' (Totalno drukčiji od drugih, Jugoton, Zagreb, 1989.)

Čupava noć

Ja sam u Splitu, Split je na moru, moji prijatelji u svojim kućama, a nad Splitom, morem i nada mnom visi sunce, neuništiva garava žarulja od milijun milijardi watta. Ta veduta s kičaste razglednice iz osamdesetih godina neprestano se ponavlja i nije je moguće izbjeći, ovija se poput bršljana oko gležnjeva, Poison Ivy of The Cramps oko ogromnog hollow-body crvenog Gretcha, uvlači se u udove, sobe i mozgove s namjerom da uspori, paralizira, drži na nevidljivom panoptičkom nišanu i prži, prži, prži. Otpor je uzaludan: sve što preostaje je prepustiti se; poravnati se sa zemljom pod nekim krovom i ponuditi bubreg za dašak vjetra, neko nekontrolirano migoljenje u atmosferi.

Opisana je scenografija najbolja, za mene vjerojatno i jedina adekvatna kulisa za down-tempo ritmove i pitke, prozračne melodije Vještica: ta je magija u svakom slučaju bijela. Ova sasvim neklasična super-grupa, trio sastavljen 1987. od muzičara iz najpopularnijih, pa i najboljih zagrebačkih new wave bendova u fazi njihovog otprilike istovremenog kreativnog zalaska, nikad mi nije do kraja legla. Svašta bih dao za Haustor, Azru i rani Film, no kompilaciju Leinera, Maxa Wilsona i Sachera, uza sav autorski potencijal potonjeg (koji potpisuje prve dvije ploče), nisam zavolio; valjda ne klikam s tim etno-svašta-nešto šarenim zvukom. Previše klinčeka, obloka, štrukli i šta ja znam čega, a premalo rokenrola – bit će da je to ono što u toj muzičkoj jednadžbi za mene šteka.

Možda baš zato volim 'Zlato', posebno u live aranžmanu koji je sjajno zabilježen kad su Vještice, 1996., tom pjesmom zatvarale koncertnu redaljku koja će obilježiti nekoliko prvih poratnih generacija, danas već pomalo mitski Zagreb gori. Sacher je već bio left the band, a bas dionice preuzeo Buć, dobro poznati koljač te četverotračne avenije u čvrsti ritam. Vrhunsku, no na studijskom snimku neupečatljivu Sacherovu melodijsku bas minijaturu preuzela je gitara te je pretvorila u okosnicu pjesme, moćni nosivi rif kojeg se ne bi postidio ni mladi Tony Iommi; ritam sekcija Buć-Leiner, uz pozadinsku podršku orgulja i ukulelea, vozi besprijekorno, a i prepoznatljiva višeglasja su revijalno izvedena. Tako je inicijalni dopadljivi off-reggae, post bossa nova pjesmuljak za ležanje pod smokvom u sjeni betonskih blokova i čekanje da ti zeleni plodovi iz neke neznane obijesti probuše kičmu brzopotezno prepjevan u barem jednako uspješan sing-along koncertni hit.

Uz sve skladateljske zasluge, Sacher je (potvrđuje to i naknadno štampana knjiga Kargo-kult) bio i ostao jedan od najzanimljivijih naših rock-pjesnika. Iako nema Rundekovu prodornost, sklonost velikim riječima koje ponekad balansiraju na granice patetike, izvrsno je hvatao suptilne, iščašene, rasparene atmosfere često također uokvirene u tropskoj trećosvjetskoj egzotici. Upravo takva, lirski nepretenciozna, lepršava veduta je i 'Zlato'; čak je i otvara brazilska rudarska pokrajina Minas Gerais. Znali ili ne znali gdje se ta izgubljena zemlja nalazi, što se to točno ondje kopa i gdje su te kolonijalne tone završavale svim tim dugim i masnim stoljećima, odmah smo katapultirani u onu neotuđivu sreću znoja, crnog znoja što ga iz crnih tijela izvlači crno sunce, trasu slobode koju je teško slomiti, svim pokušajima s neba i zemlje usprkos.

Ja sam u Splitu, Split je na moru, moji prijatelji u svojim kućama. Na nebu zlato pretvara sve na što naiđe u samo sebe, neki povampireni, suludi anti-alkemijski proces; sjene nebodera se produžuju, stanjuju dok ne postanu pruge na tijelu odbjegle gradske zebre, zatim zebra razjapi gubicu i poteče blistav trag sline, i onda utihne, prostor se sklupča u kutijicu. Na sve legne čupava noć. 

Piše: Marko Pogačar