Glazbeni dnevnik: Via Ofenziva, 'Proleter'

Via Ofenziva, 'Proleter' (Via Ofenziva/Čao pičke, Galerija ŠKUC Izdaja, Ljubljana 1983.)

Skica za portret

Svaka je dnevnička stranica na neki način priča, kao što je i ono što, nalik na sjenu džepara ili smušenog davitelja, iza nje stoji i nad nju se naginje, također priča, priča koja obično ima barem jednog lika, bio taj živ ili neživ, koja govori o više stvari od jednom, makar se to do groba libila priznati. Tako je priča o ovoj pjesmi slovenskog post-punk sastava koji je ložio na ondašnjoj sceni, a ipak nikad nije dogurao do 'pravog' LP-a, na više načina priča o Esadu Babačiću; ne samo zato što ju je otpjevao i napisao.

S ovom neobičnom dvometarskom pojavom prvi put sam se susreo 1998. godine, u filmu koji će na čudan način obilježiti moje adolescentske godine. Briljantno je u Autsajderu odigrao epizodnu ulogu zatucanog, dizelaškog desetara JNA – malog moćnika koji se osili čim ga puste na slabije, a manji je od pilećeg mozga pred višim činom i autoritetom – koji se, kao podređeni još sjajnijeg Zijaha Sokolovića u ulozi pravovjernog zastavnika, iživljava nad lokalnim pankerima. Duhovit je i lijepo ironičan redateljski potez, iako čitljiv samo upućenima, bio za tu ulogu izabrati jednu od prvoboračkih slovenskih pank ikona. Esad je nakon panka (ako postoji nakon) usporedo s televizijskom karijerom i filmskim izletima, uglavnom pisao pjesme. Poems, ne songs. I to uglavnom vrlo dobre poems, britke i u svakidašnjicu ukorijenjene, ali na domaću i svjetsku tradiciju ukopčane real poems, od kojih je do sada sastavio nekih sedam-osam pjesničkih knjiga.

Nekako u međuvremenu, s dobrim internetom, došao sam i do snimaka Ofenzive, split-tape kazete s još rastrzanijim ljubljanskim postpank kombom Čao pičke, izvorno u nekih 200 komada umnoženim od strane ŠKUC-ove založbe, dobrog duha ondašnje progresivne bučne produkcije. Via Ofenziva baštinila je od Gang of Four, Warsaw i Joy Division barem jednako koliko od prvog vala otočkog punka te, s nešto plesnijim, fankiziranim bas dionicama podebljanim Otrocima socijalizma, činila rudimentarniju te svirački ipak inferiornu prethodnicu slojevitijim i kompleksnijim odvjetcima istoga 'hladnog zvuka' poput zagrebačkih Trobeca i SexA-e iz 'Kopar '86' faze, koji će kreativni peak doseći nekoliko godina kasnije.

'Proleter' je bio i ostao najveći hit grupe te jedan od 'trade-mark' songova ljubljanskog zvuka prve polovine osamdesetih. Tekst je također sasvim u skiciranoj tradiciji – sličnim su se temama (još više, pristupom temi) bavili i Parafi, Pankrti i ostali prvoborci. (Pseudo)ironijsko veličanje režima, otadžbine i socijalističkog samoupravljanja postalo je opće mjesto jugoslavenskog punka; gotovo svi su važni bendovi prvog domaćeg vala, počevši sa 'Živjela Jugoslavija' s A dan je tako lijepo počeo, potpisali sličnu posvetu; dijelom iskrenu, dijelom subvertirajuće-ironijsku, a dijelom kao bjanko 'računajte na nas, al nas pustite s mirom' mjenicu za sistemski neometan rad. Iako i ovaj snimak Ofenzive sadrži pjesmu jednostavno nazvanu 'Jugoslavija', najbolji primjer potonje tekstopisačke matrice je upravo 'Proleter': emfatičko/elegični zaziv ikoni socijalističkog rada, koja ujedno predvodi borbu za slobodu. Samo, tome se proleteru tada, ubrzo nakon Titove smrti, priznaju zasluge; u njegovu čast se dižu zastave i zaziva se njegovo apstraktno vodstvo, nude se život i krv, ali poanta ipak vodi u drugom smjeru – naše će misli biti s tobom, s tvojim spomenikom, a naša tijela će, uglavnom, slušati ploče, jesti sendviče i ispijati piva, jer još uvijek se dobro živi / pred nama je perspektiva. Revolucionarni je žar, u samo nekoliko stihova refrena, od potpune predanosti sveden na puku nominalnost, praznu gestu.

No, gdje je u priči nestao Esad? Eno ga, u Ljubljani, još uvijek piše svoje poems, ali i ponovo, u originalnoj postavi Ofenzive, praši te stare songs. Još uvijek s istom energijom, samo uz gorki talog iskustva.

Piše: Marko Pogačar