Glazbeni dnevnik: Termiti, 'Vjeran pas'

Termiti, 'Vjeran pas' (LP ploča 'Vjeran pas', Dallas, Zagreb, 1996.)

T u O

Svaki klinac pošteno zakopan u vlastiti pubertet valjda doživi onaj trenutak spoznaje kad mu se dobra stara maksima Jebo zid na kojem ništa ne piše, koju je netom pročitao na nekom svježe izbijeljenom zidu ili svemirski picnutom liftu iz sedamdessedme kojim se svakodnevno uspinje na sedmi kat, učini genijalnom. Spoznaja takvog kalibra na mlad mozak utječe upravo razorno: gotovo neizbježno ponuka ga na akciju. Prosvijećeni tako nabavlja auto-lak, široki marker, boju za metal, kakvom se u nas premazuju radijatori ili neki sličan ostavljač tragova, te ostaje, kao na nekom posljednjem sudu, sam i obeznanjen pred prazninom. Za slučaj da se dotični našao u liftu ili pred nizom friško oličenih poštanskih sandučića u šaci bi, poput od hladnoće već trome muhe, mogao stezati ključ, perorez, iskrivljeni i hrđav čavao. Tek tad nastupa pravi problem: praznina se otvara u svoj svojoj osnovnoj kvaliteti – lišenosti svakog specifičnog sadržaja. Mladome Michelangelu ne preostaje drugo nego zagrebati po tome praznom prostoru, ako treba i noktima, ispuniti ga, kao Sikstinsku kapelu, gusto nečim prestrašno važnim, onim što najbolje odražava pripadni svemir. Pitanje tko u tom trenutku iz njega zapravo govori i čija je dionica dominantna u njegovu glasu dovodi nas do formativnih i/ili hegemonijskih autoriteta, pa i kad se oni legitimiraju upravo potpunim odbacivanjem istog.

Ako je Michelangelo, kao što sam to bio ja, bio totalno kačen u punk-rock, dajem ruku u vatru da se na onome djevičanskome premazu ostalo grčiti golemo A zgurano u još veće O. Ako je bio hipik, u krugu se stisnuo pomahnitali ipsilon. Blago retardirani na zidu je ostavio ime, a oni kompletno sjebani crtali su nekakve crveno-bijele križaljke, ponekad nazubljene na vrhu. Točno tako je bilo, baš ondje, govore mitovi – sve te zgrade i pothodnici i garaže i mostovi još uvijek stoje, još uvijek ih je moguće vidjeti. Ja sam, međutim, iznevjerio. Prvi trag koji sam crvenim auto-lakom učinio na zidu susjedne zgrade u zimu 1997. godine u O je strpao veliko slovo T. Ispod toga dopisao sam, bura je nosila čestice boje i sve je ispalo nekako nezgrapno, Ramones i S.P.K., akronim tad aktualnih lokalnih nada. T je stajalo za Termite.

Godinu ranije zagrebački je Dallas, kopajući u vrijeme najgoreg kreativnog pada domaćeg muzičkog i ne samo muzičkog mainstreama po boljoj prošlosti, s barem petnaest godina zakašnjenja na jednom CD-u objavio kompletnu zaostavštinu riječkih punkera. Taj kvintet, predvođen Predragom Kraljevićem – Kraljem, u kojem su kamen tucali i budući Let 3 Mrle i pokojni Parafov Tica, jedan je od eksponiranijih bendova prvog jugoslavenskog punk vala koji za života nije dočekao veliku ploču. Nije to posve bez razloga. Osnovani sedamdeset i osme, 1980-tu, godinu u kojoj su se u tri republike gotovo istovremeno pojavile tri kapitalne domaće punk ploče – Dolgcajt Pankrta, Plitka poezija Pekinške patke i A dan je tako lijepo počeo njihovih sugrađana Parafa – dočekali su s nedovoljno kompaktnim i za LP zapravo nezrelim autorskim materijalom. Ipak su, pomalo paradoksalno, napisali jednu od najboljih, najdistinktivnijih i najšire izvođenih jugoslavenskih punk pjesama: jedini i sasvim dovoljan razlog zašto sam bez razmišljanja, buri u zube, iscrtao ono zaokruženo T.

Rijeka u to vrijeme već ozbiljno boluje (Rijeka je zaražena!), ali ne toliko od prokazane šminke koliko od punk virusa – mnogo više od Trsta zarazio ju je London. Osim već spomenutih u gradu sviraju Kaos, Mrtvi kanal, Protest i drugi. Termiti su estetičku i izričajnu poetiku pokreta, međutim, usvojili najtemeljitije; preživjeli i rijetke fotografije svjedoče o na našim pozornicama dotada neviđenoj energetskoj i performativnoj bombi. I upravo odatle, iz te kišom perja zavijene zahodske školjke, lude mećave u i na Kraljevoj glavi, preko one horor-himničke melodije koju ne zaboravlja tko ju je jednom čuo, dolazi u nekoliko redaka sažeto i zatim ispljunuto 'ono najbitnije o životu, istini, znanosti i edukaciji'. Šakama naprijed, jer: kako se drukčije otresti općeg potopa govana?

Piše: Marko Pogačar